Iako je nekoliko mjeseci prošlo od odlaska Kristijana Šmita iz Kancelarije visokog predstavnika, i dalje nema dogovora o njegovom nasljedniku, što je prvi put nakon rata da je ova kancelarija bez prvog čovjeka.
Prema informacijama koje imamo, iako se razgovori vode, i dalje nema pomaka u vezi s novim kandidatom.
Puno važnije od činjenice da u fotelji visokog predstavnika sjedi američki diplomata Lui Krišok kao vršilac dužnosti jeste to što prvi put nakon rata ne postoji osnovni konsenzus o BiH, ne samo između Vašingtona i Brisela nego ni unutar same EU, što je potencijalno mnogo veći problem.
Evropljani ne žele dodatno kvariti odnose s Vašingtonom
Podsjećanja radi, Italija je kao Šmitovog nasljednika ponudila svog kandidata, dok je Francuska, uz podršku Njemačke i nekoliko drugih evropskih zemalja, predložila francuskog diplomatu. S obzirom na to da nije bilo konsenzusa, izbor novog visokog predstavnika ostavljen je za period nakon izbora u BiH.
U proteklih nekoliko mjeseci imali smo priliku da neformalno razgovaramo s nekoliko diplomata iz zemalja članica EU, a osnovna poruka je da je pozicija visokog predstavnika važna, ali ne toliko da se zbog nje dodatno kvare odnosi s Vašingtonom.
Indirektno, poruka je da će se svi fokusirati na evropski put BiH, a logika je, kako se čini, da bi jačanjem evropskog puta BiH i uloga same Kancelarije visokog predstavnika počela da gubi na značaju, bez obzira na to ko u njoj sjedio.
Problem za Evropljane dodatno predstavlja činjenica da bi, čak i ako dođe do dogovora o evropskom kandidatu za ovu funkciju, bez blagoslova iz Vašingtona to bila funkcija bez stvarne moći, čak i ako se Amerika ne bi formalno protivila. Zato dio evropskih kandidata vjerovatno razmišlja na način da nije vrijedno truda doći na poziciju s koje se malo može učiniti.
Šmitov mandat pokazao koliko je važna podrška međunarodne zajednice
I sam Šmitov mandat pokazuje šta se može desiti ako iza odluka koje se donose ne stoji ujedinjena međunarodna zajednica.
Jedan bivši visoki predstavnik s kojim smo prije nekoliko godina razgovarali rekao nam je da je njegova najveća briga bila da ne donese odluku iza koje neće stati međunarodna zajednica. Prema njegovom mišljenju, moć OHR-a uvijek je bila u percepciji da će stranci stajati iza visokog predstavnika ako ga domaći akteri budu ignorisali.
Šmitov mandat pokazao je stvarno značenje ovih riječi: Vlasti Republike Srpske mogle su potpuno diskreditovati Šmita jer niko nije htio da stane iza njega, ako se ne računaju izrazi prazne kurtoazije bez konkretnih aktivnosti.
Ni američki diplomata ne može djelovati bez podrške Evropljana
Međutim, isto važi i u obrnutom smjeru: Ni Krišok neće moći donositi odluke iza kojih neće stati Evropljani jer, kako smo rekli, moć OHR-a počiva na konsenzusu glavnih međunarodnih aktera.
Iako Vašington ima nesumnjivo najjači uticaj, ni uticaj ostalih članica Upravnog odbora Savjeta za sprovođenje mira nije beznačajan.
Jedini evropski adut je evropski put, ali tu opet nailaze na sličan problem koji su imali i sa Šmitom – bez dobre volje iz Banjaluke ne može se ostvariti napredak.
BiH bi mogla godinama čekati novi međunarodni konsenzus
Po svemu sudeći, BiH će morati sačekati da se uspostavi novi konsenzus međunarodne zajednice, barem njenog zapadnog dijela, ali problem je što taj proces može trajati godinama koje BiH ne može sebi priuštiti.
U međuvremenu, nove vlasti koje su uspostavljene nakon ovih izbora imaju priliku da dokažu u praksi da domaći faktori mogu sami donositi odluke u korist BiH bez nametanja sa strane.
Ako se to ostvari, biće to istinski nova faza u poslijeratnoj istoriji BiH, a u toj situaciji OHR više neće imati nikakav značaj.
(nezavisne)
