Ima ta čuvena pjesma Dejana Cukića – “Ja bi da pevam još malo”. Kada u stihove te numere ubacite ime Slađane Erić na najbolji način bi mogli opisati dugovječnost nove-stare odbojkašice Bimal Jedinstva.
“Ja bi da igra još malo, jer je Slađa samo jedna…” Jedinstvena! Ne samo po dugovječnosti na odbojkaškim terenima. Jednostavno je drugačija, šarmantna, autoritativna, svoja… Ili kako ona reče, u velikoj ispovijesti za “Glas Srpske” – i sestra, i brat, i kraljica. Sve! Rođena Tuzlanka, djevojčurak iz Bijeljine, kojoj je jedan davni maj odredio sudbinu i poslao je u veliku Crvenu zvezdu. Tamo je bila najvoljeniji igrač generacije koja je znala samo za pobjede i trofeje, odakle je otišla u veliki svijet i osvojila sve ili skoro sve, gdje god se pojavila. Promijenila je 19 klubova, ali i bila dio prvog velikog talasa srpske ženske odbojke, koji je vodilja i ovim djevojčicama danas, koje, gle čuda, vodi Slađin prvi veliki učitelj – Zoran Terzić. U intervjuu koji se čita u jednom dahu, koji će vjerovatno biti osnovna lektira za njene mlade saigračice u Brčkom, ali i za druge mlade odbojkašice, popularna Slaki je otkrila tajnu dugovječnosti na terenu, ali otkud ponovo u Bimal Jedinstvu, te kakvi su joj dalji planovi i zašto svaki put, kada dođe avgust mjesec ona poželi da odigra još jednu sezonu, još jednu utakmicu…
Fakti:
- Da se ostvarila kao majka, već bi stavila bi tačku na karijeru
- Jedina žal neodlazak na Svjetsko prvenstvo 2006. godine
- Spremna i knjiga, ali kraj još nije “napisan”
– Da se desio iznenada ovaj povratak u Brčko – jeste. Kao i poslije svake sezone uvijek negdje kažem da sam završila i onda kada dođe avgust, uveliko treniram. Ove godine se, međutim, desio mali peh, jer u Bijeljini više nemam gdje da treniram. Odlazak u Beograd i priključivanje nekoj ekipi u ovom trenutku nije bio zamisliv. Onda me je Sandra Mitrović, koja je prije svega moja prijateljica, i naravno trener Bimal Jedinstva, pozvala i rekla da bi došla do Bijeljine da razgovaramo uz kafu. Stigla je sa suprugom i kćerkicom, sjele smo i ponudila mi je da dođem da treniram i da joj pomognem. Kažem ti – ona je došla na jednu kafu i dovela me ovdje. Rekla sam joj da je imala puno sreće, pošto ponavljam, nisam imala gdje da treniram. Sve se desilo vrlo spontano. Nekoliko dana sam razmišljala šta i kako, a pošto mi je Brčko relativno blizu kuće, napravila sam dogovor sa Sandrom i odlučila sam da vidimo šta će biti dalje. Bimal Jedinstvo je veliki klub, 15 godina uzastopno bili su šampioni i to je jedna od onih ponuda koje se ne odbijaju – rekla je Erićeva i dodala:
– Bila sam već u Brčkom, mislim da je bila 2015/16. Znam da sam se odmah poslije toga vratila u Vizuru. Bilo je davno. Ali znam da smo uzeli sve prvenstvo i Kup BiH, ali i Kup Republike Srpske – podsjetila je Erićeva.
GLAS: I Sandrin stručni štab je pojačan. Stigao je Žarko Kisić.
ERIĆ: Po meni, njegovim dolaskom u stručni štab napravljena je velika stvar. Jako dobro se trenira i taj nivo odbojke koji on donosi je nešto na šta sam ja generalno navikla. Taj profesionalizam koji on donosi podiže sve na neki viši nivo.
GLAS: Kako Vas vidi Sandra Mitrović, isključivo kao srednjeg blokera ili korektora, po potrebi.
ERIĆ: Ne, definitivno ću igrati samo srednjeg blokera. Na korektoru smo dobro popunjeni. Tu je Manuela Dragović.
GLAS: Koliko vremena bi Vam trebalo da pobrojte svih 19 klubova za koje ste igrali?
ERIĆ: Koliko bi mi vremena trebalo? (smijeh) Ako kažu da je 19 klubova, onda je vjerovatno tako. Nekada i ja neke informacije saznam iz novina, pa kada treba sama da se preslišam i nabrojim sve odjednom, nije baš jednostavno. (smijeh)
GLAS: Primijetno je da su angažmani, u posljednje vrijeme, onako za Vašu dušu, što bi se reklo.
ERIĆ: Pa, naravno. Vidiš, ja sigurno sa ovoliko godina gledam da sebi malo priuštim i lijepo i korisno. Uvijek se okrećem suncu, moru i ostrvima. Ispostavilo se i da su posljednje tri ekipe zaista bile na moru i ostrvima, ali u svim klubovima bili su moji prijatelji – bilo da je trener ili predsjednici klubova. Ispostavilo se da sam išla na nekoj prijateljskoj osnovi i da sam pozivana kao pomoć, više nego što sam baš birala sunce, plažu i taj hedonizam. Od Logan Tom sa kojom sam igrala, pa mi je bila i trener, do Apolona, protiv kojih sam prije toga igrala, i Galate, i UB-a… Kad god dođe kraj sezone, negdje mi bude dosta svega. Ali onda se vratim u taj neki ritam treninga. To je moj život, tako živim cijeli život.
GLAS: Za Vas se prosto lijepe trofeji? Imate ih sa raznih strana svijeta.
ERIĆ: Ima svega. Bukvalno, gdje god sam bila, bilo je trofeja – Švajcarska, Srbija, Španija…U nekim klubovima sam se zadržavala po nekoliko godina. Mislim da nisam samo u Rusiji osvojila nešto, u Kini, Italiji… Eto i taj Aris. Mada sam ja došla kada je klub bukvalno ispadao iz lige. Nije bilo ni realno osvajanje nekog trofeja. Ali izgledalo je kao da smo ga osvojili, pošto smo od nemogućeg, stopostotnog ispadanja iz lige došli do opstanka bez baraža. Tako da je nekim ludim ritmom i pobjedama u nekim utakmicama, koje niko nije očekivao da ćemo dobiti – ostvaren opstanak u ligi.
GLAS: Jedan od najljepših perioda Vaše karijere sigurno je onaj proveden u Crvenoj zvezdi, od 2000 do 2004. godine.
ERIĆ: Mislim da se to nikada neće ponoviti. I žao mi je što današnja djeca to nikada neće osjetiti– taj način, taj odnos… Mi nismo imale ništa. Ni pametne telefone, ni odbojkaška pomagala, ni klimatizovane dvorane kakve danas imaju, ni teretane. Trčala sam po “Marakani” uzduž i poprijeko. Mislim da sam znala tačan broj stepenica na cijelom stadionu. Ali to jedinstvo, ta grupa… Terzu je Aleksandar Boričić iz muške juniorske ekipe prekomandovao za trenera ženske ekipe. On je prvo odbijao. Bilo je teško Terzu nagovoriti da bude trener ženske ekipe. U toj prvoj sezoni sam igrala sa starijim igračicama, bile su Boričićeve kćerke Aleksandra i Ivana, Jelena Maljković, Maja Ilić, i mnogo djevojaka koje su bile starijeod mene po pet-šest godina. A onda, kada su one otišle, došla je smjena generacija, došla je ta moja generacija – Đera (Ivana Đerisilo), Anja (Spasojević), Maja (Ognjenović), Dragana Ilić, Ivana Krdžić, Maja Lakušić, Nina Bjegović, Lana Tomić, Marina Vujević… Nažalost, neke od njih nisu nastavile sa odbojkom. Mi smo disale i igrale kao jedna. Ostavljale smo srce na terenu za spektakularne navijače -“delije”. Hiljade i hiljade ljudi dolazile da gledaju odbojku. Mi smo oživjele odbojku u Beogradu i tada u Jugoslaviji. Taj osjećaj kada se vraćate na TV ekrane, kada “SOS” počinje program, kada izlazite u svim novinama i svi vas prepoznaju na ulici – to je stvarno bio uspjeh. To je bila istorija koju smo mi ispisale. I te famozne utakmice u Užicu sa trubačima, sa hiljadama i hiljadama ljudi, sa navijačima Zvezde, koji ih nadglasaju… To se nikada neće ponoviti. Žao mi je što je to nestalo i što taj osjećaj više ne postoji. Eto, to je bila ljubav. Sada je sve drugačije. Sada je sve vrti oko novca. Danas djeca imaju menadžere i prevelike ambicije, prije svega roditelja. Mi smo se tada igrale odbojke. Niko od nas nije znao da ćemo biti to što smo danas. Mislim da smo bile slobodne i prije svega – bile smo djeca. Terza nas je učio i pustio da se lijepo igramo. I onda smo eksplodirale. Sjećam se i kada su navijači upadali na teren. Nama je to bilo sasvim normalno. Sa njima sam proslavljala svaku titulu. Mi smo bili kao jedno sa tim navijačima. Kada su pravili transparente za utakmice, pravili su ih tokom naših treninga i utakmica. Jednostavno, živjeli smo kao u jednoj kući, u toj “maloj Marakani”. Toliko smo bili zajedno i povezani. To se prelivalo i na fudbal, jer nam je bio jako blizu. Zvezdu smo, pored fudbala, podigle na neki viši nivo što se tiče odbojke. Mislim da Zvezda poslije nas nije imala to. Nadam se da će nekada vratiti svu tu slavu i sve to što smo mi imali.
GLAS: Jedna ste od rijetkih odbojkašica, kojoj je “Zvezdin sjever” skandirao ime i prezime. Bilo je to na utakmici protiv Mladosti iz Lučana.
ERIĆ: Da, da. Jeste. Dvogledom su me pronašli. Tada je bilo bitno da Partizan negdje odigra neriješeno ili izgubi, a Zvezda je igrala sa Lučanima i ta utakmica je odlučivala ko će osvojiti titulu. Bio je napet meč i došlo je puno “delija”. Sjever je bio pun, zapad je takođe bio pun. Mi smo tada osvojile, ne znam koja mi je to bila titula. Mislim da je bila moja prva titula, a Zvezdina 21. Sjedila sam sa Gagom Ilić, Majom Mratinković. Sjedile smo i gledale utakmicu. Drugarica iz srednje škole, Bilja, gleda me i kaže: “Ti čuješ”? Reko: “Pusti me da gledam utakmicu“. Ona kaže: “Slaki, skandiraju tvoje ime”. Reko: “Ko mi skandira ime”? Nisam mogla da ustanem. Taj osjećaj… Noge su mi se tresle dok sam pokušavala da ustanem i da im mahnem. Ne znam da li je ikada ikome skandirano ime na “Marakani”, a da nije fudbaler. Rijetki su to doživjeli, takve ovacije i takvu ljubav od “delija” kao ja. Meni je čak duž cije sale na “Marakani”, bila ispisana poruka: “Slađo, mi te volimo – “Delije, Sjever“, i veliko srce sa brojem jedan. Svi su se tada pitali: “Zašto ja?“ Nisam bila “Zvezdino dijete”. Došla sam iz Bijeljine, vidjeli su me na “Majskim danima odboje”, ljudi iz Zvezde, nisam rođena u Beogradu. Možda je razlog bio neka moja energija, to moje “nefoliranje”, ta obostrana ljubav. Mislim da je to zbog tog spontanog, prirodnog odnosa…
GLAS: Koju utakmicu posebno pamtite?
ERIĆ: Ne može se to prepričati. Mislim na utakmicu protiv užičkog Jedinstva – gubile smo sa 24:18. Preokrenule smo to. Evo, sada sam se naježila. Pamtim svaki poen sa te utakmice. Poslije prve titule sve se promijenilo u mom životu, u karijeri. Ljudi su me prepoznavali. Svakog dana me je čekao jedan mali dječak u Zvezdinom dresu sa buketom crveno-bijelih ruža ispred Druge ekonomske škole, od moje 21. titule. Svaki put kada bih osvojila titulu, donosio mi je ogroman buket. Koliko titula, toliko crveno-bijelih ruža. To nikada nikome nisam rekla. Stvarno je bilo sjajno. Spremam i svoju knjigu, sve će to biti tamo napisano.
GLAS: Pišete knjigu?
ERIĆ: Da, planiram je od perioda još iz Zvezde. Već sam u pripremama, imam čovjeka koji će mi pomoći oko savjeta, štampe, sve sam pronašla. Ali ne mogu da počnem i da završim kada još nisam završila karijeru. Ne mogu sada da kažem da je kraj. Došla sam u Brčko, možda završim u Jedinstvu. Možda sljedeće godine odem u Meksiko da igram. Onda ne mogu da kažem da je kraj. Nikad se ne zna. Početak mi je najlakši jer znam šta sam sve prošla, ali kraj još “nije napisan”. Knjiga će sigurno biti sa detaljima kako sam sve prošla i doživjela. Znaš ono – još jedan poen, još jedna utakmica…
GLAS: Imate li ideju za naslov?
ERIĆ: Imam ih više, ali ne znam. Mislim da je naslov jako bitan. Neće biti portalski sigurno. (smijeh) Kada mi portali kažu da sam u petoj deceniji, srce me zaboli. Ali onda dobijem sto poruka i kažu: “Baš lepo izgledaš u svojim godinama“. Ma, mogla bih i film da snimim. Materijala ima. Samo ta Zvezda, te četiri godine, šta smo sve imale, šta smo prošle… Tu je bilo više suza nego aplauza. Ali kroz te suze, tu borbu, taj strah, rad i odricanje, na kraju sam uvijek završavala sa osmijehom i trofejom.
GLAS: Važna stavka u Vašoj karijeri je reprezentacija. Bili ste dio generacije od koje je sve počelo, uspon srpske ženske odbojke.
ERIĆ: Da. Od nas je počeo taj neki uspon. Često kada sa Vesnom Čitaković pričam, ona kaže – pošto smo bile cimerke, bila mi je kapiten, a i igrale smo na istoj poziciji – kada se sretnemo bude ono: “Ej, Slaki, znaš šta smo mi morale, a kako ova djeca danas imaju sve na gotovo i koliko smo mi toga uradile da bismo došle do ovog nivoa.“ Jesmo mi bili ti počeci. To ću uvijek da kažem, ne dižući sebe ili tu generaciju. Ali ja nisam imala sreće da odem na to Svjetsko prvenstvo. I od te 2006. godine, medalje ne prestaju da stižu. Drago mi je da sam bila dio tog početka. Možda nisam okačila medalju oko vrata, ali negdje čestitajući svima njima i Terzi, pa i sada kada mu pošaljem poruku, uvijek mi je puno srce, glas mi zaigra kao da sam bila tamo.
GLAS: Vas je povreda odvojila od tog SP 2006. godine.
ERIĆ: Da. U toj utakmici u kojoj smo izborili plasman nisam igrala. Mi smo se već plasirali u Drezdenu. U sedam ujutru sam skočila na loptu i pokidali su mi se svi ligamenti skočnog zgloba. Terza mi je rekao da moram da igram tu utakmicu. Veoma brzo sam operisana poslije tih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2006. Tada sam potpisala i ugovor za Volero. Poslije Volera više nikada nisam potpisivala ugovore na više godina. Klubovi nekada stvarno nemaju razumijevanja za vaše reprezentativne obaveze, ali i povrede koje zaradite u reprezentaciji. Imala sam potpisan ugovor s njima na tri godine. Predsjednik Volera tada nije htio nida razgovara ni sa kim iz reprezentacije. Direktor nacionalnog tima Darko Đurašković je pokušao da uspostavi vezu s njim u vezi oporavka i liječenja poslije operacije, da imam dovoljno vremena do početka Svjetskog prvenstva. Ne, jednostavno su iz kluba rekli da moram na operaciju i to je bilo to. Bila sam jako mlada, mislim da sam imala 21 godinu. Nisam možda bila ni dobro zaštićena od straneme nadžera i kluba. Nisam ja tu mogla mnogo da biram. I žao mi je. Rekla sam to u jednom podkastu – kada bih mogla da vratim vrijeme, jednom nogom bih se vratila na to Svjetsko prvenstvo. Sigurno bi moja karijera poslije tog Svjetskog prvenstva išla drugim putem. Možda bih okačila još koju medalju oko vrata. Ovako se završilo. Ali dobro, šta je tu je. To je jedina istina.
GLAS: Kad već pominjete Volero, to je zanimljiva priča. Bilo je dosta naših igračica, ali i trenera u tom klubu?
ERIĆ: Da, zvali smo ga “srpski Volero“. Bilo je nas devet Srpkinja u jednom momentu tamo. Praktično kompletna Crvena zvezda je tada bila tamo. Pa i Natalija Mamadova je znala srpski. Promijenili smo dosta srpskih trenera. Pokojni Miroslav Aksentijević je bio, Velibor Ivanović, dosta stručnjaka i iz Hrvatske je dolazilo. A pazi sad ovo, ja poslije Volera, u inostranstvu mogu biti samo sa dvije Srpskinje u timu. Tri plus – ne. (smijeh). Mnogo nas na jednom mjestu – vidi, to je ludilo! (smijeh)
GLAS: Da se vratimo na reprezentaciju. Jedna od Vaših najboljih prijateljica iz reprezentacije je Maja Ognjenović.
ERIĆ: Da. Mi smo cijeli život zajedno, još od Zvezde. Tri godine smo živjele zajedno. Bile smo cimerke i u reprezentaciji. Kada Vesna (Čitaković) nije bila u timu. Vesna se u međuvremenu porodila, tako da smo Maja i ja prošle sve – od života zajedno, dijeljenja soba, terena. Samo nam se nikada nijedesilo da igramo ponovo zajedno u nekoj inostranoje kipi. Jednom sam igrala protiv nje u Rusiji, ali nikada više nismo igrale zajedno u inostranstvu. Nekako smo išle da igramo u različite države.
GLAS: Ima neka tajna te vaše sobe. Nevjerovatno dugo ste u odbojci.
ERIĆ: Znaš kako, Maju znam dobro, toliko godina. Mislim da negdje razmišljamo isto. Da sam se ostvarila kao majka, mislim da bih sa odbojkom davno završila. Negdje smo se više posvetile karijeri, tom nekom odnosu, nego porodici. Mislim da je to tajna te dugovječnost… Evo, iz mog ugla je to, za nju ne znam. Da sam postala majka, mislim da bih istog trenutka “okačila patike o klin”. Kroz klubove i reprezentaciju gledala sam žene, majke, koje su ostavljale svoju djecu, koje su plakale za njima, pa i bebe smo vodili sa sobom. Tada sam se zaklela da, ako se ostvarim kao majka, tu će mojoj karijeri biti kraj. Nisam sebična, ali me je tako život vodio. Ja sam mijenjala kontinente na godišnje mnivou. Ne znam nijednog muškarca, ni muškog sportistu, koji je spreman toliko da te prati i da te čeka. To je danas jako teško. Mislim da je jednim dijelom i to tajna moje dugovječnosti.
GLAS: Mnogi kažu da imate predispozicije da uspijete i u trenerskom poslu. Razmišljate li o tome?
ERIĆ: Da, naravno. Još dok sam bila u UB-u, završila sam za trenera. Žao mi je što nisam mogla da upišem DIF, nisu mi dozvolili zbog godina. Morala sam da završim za operativnog trenera. Za sada mogu da budem prvi trener u Srbiji. Prošle godine sam u Pokrajinskom zavodu u Novom Sadu završila i za učitelja odbojke, zato što po nekim novim pravilima vi kao licencirani trenerili trener prve ekipe ne možete da budete trener mlađih kategorija ispod 16 godina. To je neko novo pravilo. Tako da sam i to završila prošle godine. Voljela bih. Svi mi kažu da imam to nešto. Godinama unazad, otkako sam kapiten, vidim da me jednostavno igračice slušaju, prate i da ih vodim. Kao trener, ako nemate strahopoštovanje, autoritet, harizmu, kao i svlačionicu – mislim da nemate šta da tražite, pogotovo u ženskom kolektivu. Ali vidim da to sve imam. Jesam i opasna, i stroga, ali sam i mama, i sestra, i brat, i kraljica. Sve sam. Ali jednostavno neke stvari moraju da se razdvoje – od posla, od prijateljstva, od roditeljstva, od ovoga što je danas previše menadžerstva. Nije lako danas biti trener, ali ja vidim da imam osnovu i svako govori da stvarno mogu – pa što da ne? Prošle godine me zvao Leskovac da im budem trener. Malo je bilo neozbiljno, zvali su me četiri dana prije početka lige, što sam ja morala da odbijem. Bila sam u inostranstvu, na odmoru, pripreme su počinjale, nije bilo smisla da prihvatim poziv – nisam imala uvid u ekipu u ambicije kluba. Zamišljam drugačije početak trenerske karijere.
GLAS: Kakav ćete biti trener?
ERIĆ: Mislim da ću kao trener biti jako profesionalna, da ću voditi računa o svemu, od pomoćnog trenera, fizioterapeuta, kondicionog trenera, igrača… Mislim da kao trener moraš da izabereš sve da bi imao cjelinu. Ne da bi imao sve pod kontrolom, nego da bi imao taj neki zdrav odnos. U ženskom kolektivu je jako teško steći povjerenje, a kada ga izgubiš, jako ga je teško vratiti.
Treneri
GLAS: Radilisi ste sa fantastičnimstručnjacima, bukvalno od malih nogu. Pored Zorana Terzića, bili su tu Darko Zakoč, Dragan Nešić, Nikolaj Karpolj…
ERIĆ: Da, da. I Đuzepe Kukarini, Džeremaja Estes… Ne znam nisama koga bih sve nabrojala. I u Kini sam imala vrhunske trenere. Juri Maričev, jedan od trofejnijih ruskih trenera, pored Karpolja mi je isto bio trener. Stvarno sam imala sreće da kroz karijeru radim sa vrhunskim stručnjacima.
Hapšenje
GLAS: Te, 2019. godine imali ste jednu neprijatnu situaciju. Dobili ste zabranu ulaska u Rusiju napet godina. Šta se desilo?
ERIĆ: Uhapšena sam na aerodromu 21. januara, a već 7. marta sam se vratila u Rusiju. Osuđena sam na momentalnu deportaciju i kaznu od pet godina zabrane ulaska u zemlju. Ali klub je uspio da za mjesec i po dana, zajedno sa mojim advokatom koji je imao punomoć u Rusiji, da se sve to reguliše i da se ja vratim. Sve je bilo zbog toga što klub nije završio vizu za tih 30 dana. Mi kao turisti sa srpskim pasošem, ne znam za ostale pasoše, u Rusiji možemo da provedemo 30 dana. Za sve ostalo neophodna je radna, boravišna ili neka druga viza. Klub je mislio da će to završiti, ali nije uspio, jer su nam bili isti praznici. Božić je i u Rusiji 7. januara, a slave i Pravoslavnu Novu godinu 14 januara. Sve je bilo zatvoreno dvije nedjelje. Neprijatno, ružno iskustvo. Tada su bili neki novinski naslovi koje nikada neću izbrisati iz glave. Kad god ukucaš moje ime, prvo izađu naslovi: “Protjerana“, “Deportovana“… Rusija je za mene, poslije Kine, Turske i Italije, najjača odbojkaška zemlja. Mislim da se to nikad nikome nije desilo. Da li je to bila nemarnost, da li nedostatak vremena za tu vizu, stvarno nikoga nisam krivila. Nisam bila ljuta ni na koga iz kluba. Oni su se prepali. Ja sam mogla njih da tužim i svašta nešto, ali ja nisam takav čovjek. Sklonili su moj ugovor i tražili ponovo da ga potpišemo. Jedino to mogu da im zamjerim. Možda je samo loš rad jednog čovjeka u administraciji doveo do toga. Vratila sam se, ali već je bio mart, preciznije 7. mart i prelazni rokovi su bili završeni. Nisam imala izbora. Znaš i sam da su prelazni rokovi do kraja decembra ili kraja januara. Nisam imala gdje nego da se vratim. Bila sam vezana za Rusiju.
(glassrpske)
