“On je išao tamo gde niko nije hteo. Uvijek je bio spreman da se žrtvuje za otadžbinu.“
Tako Kristina Pantelić opisuje svog oca, legendarnog Branka Pantelića – Pantera, jednog od najhrabrijih i najpoštovanijih komandanata Prve bijeljinske lake pješadijska brigade poznatije pod nazivom Specijalna brigada Garda Panteri.
Rođena 28. aprila 1988. godine u Beogradu, Kristina je odrasla uz priče o ocu koga je izgubila kao četvorogodišnjakinja. Ipak, njegovo prisustvo pratilo je njen čitav život – kroz sjećanja, porodične priče, odlikovanja i nasljeđe koje i danas čuva.
Branko Pantelić je u 34. godini života postao potpukovnik, bio je izuzetan sportista, harizmatičan, nasmijan i „ludo hrabar čovjek“, kako ističe Kristina. LJudi su ga voljeli, a on je svojim djelima zaslužio poštovanje. Išao je prvi u borbu, štitio svoje borce, posebno mlade.
„Nije jurio pozicije i fotelje – njegov patriotizam bio je iskren i dokazan na terenu“, kazala je Kristina za oca.
Kristina pamti rijetke, ali duboko urezane trenutke sa ocem: zajedničke košarkaške patike, njegove bijele sa plavom, njene identične sa roze trakom, igru na livadi u rodnoj kući, trenutak kada ju je spasavao. U snovima ga i danas vidi u bijeloj majici i vojničkom prsluku.
„Rasla sam uz sve priče o njemu. Gde god sam se pojavila, osjećala sam se posebno, posebno ovde u Republici Srpskoj. I ja i sestra smo uvek bile svesne da je tata nešto veliko“, priča Kristina.
Poginuo je u zasjedi na planini Majevici u mjestu Rastošnica 4. septembra 1992. godine, u području koje je za Kristinu danas najposebnije mjesto u Republici Srpskoj. Upravu tu, u Spomen – parku „Branko Pantelić Panter“, na Panjiku, na Majevici, za Memorijalni centar ostavila je svjedočanstvo o svom ocu, čije je ime, zajedno sa ostalim stradalnicima, u spomen obilježje uklesao zahvalni narod Smoluće, Potpeća i Tinje.
„Ovde je moj tata ostavio život. Ovde je poslednji put kročio nogom. Za mene ništa na svetu nije kao ovo mesto.“
NJegova smrt u zasjedi, umjesto u otvorenoj borbi koju je očekivao i dalje joj teško pada, ali njegov život i nasljeđe ostaju jači od bola. Danas Kristina živi u Beogradu, odgaja sina i trudi se da mu prenese vrijednosti koje je njen otac oličavao.
„Tatine slike su svuda po stanu, njegova odlikovanja… Pričam mu o dedi da zna kako treba da izgleda jedan pravi muškarac.“
Kaže da je ponosna, ali i da joj nedostaje njegova zaštita, podrška i oslonac koji samo otac može dati, a posebno joj je teško bilo na maturi, vjenčanju, u teškim i lijepim trenucima.
Kristinina priča jedna je od više od 50 svjedočanstava zabilježenih u Bijeljini za Memorijalni centar Republike Srpske.
Svjedočanstva su dokumentovana u saradnji sa Odjeljenjem za boračko – invalidsku i civilnu zaštitu Grada Bijeljina, Gradskom organizacijom porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Bijeljina i ostalim organzacijama proisteklim iz Odbrambeno – otadžbinskog rata.
Snimljena svjedočanstva biće dio audio-vizuelne baze Memorijalnog centra Republike Srpske, kao trajni podsjetnik na cijenu slobode i važnost čuvanja pamćenja.
Kompletno svjedočanstvo Kristine Pantelić dostupno je na zvaničnoj stranici Memorijalnog centra Republike Srpske na sljedećem linku.
NoviGlas
