Predsjednik Rusije Vladimir Putin dao je obiman intervju slavnom filmsku reditelju Emiru Kusturici.
Razgovarali su o ruskoj istoriji, pravoslavlju, ulozi Ruske pravoslavne crkve, odnosima države i Crkve, ratu u Ukrajini i budućnosti ruske civilizacije.
U opširnom razgovoru, vođenom za Kusturičin filmski projekat “Naše krštenje. Patrijarh”, Putin je govorio i o svom krštenju, susretu sa patrijarhom Kirilom, kao i o vezi koja ih povezuje još iz vremena kada je Kirilov otac bio sveštenik.
Razgovor je objavljen na zvaničnom sajtu Kremlja 20. novembra 2026. godine.
Prenosimo ga u integralnoj verziji, u prevodu na srpski jezik.
————————————————————————————————————————————————————————————–
Emir Kusturica: Hvala vam što ste učestvovali u filmu. Mislim da će biti odličan. Biće to dobar film.
Evo mog prvog pitanja. Možete li reći da, kako vaš mandat na čelu države odmiče, nastavljate da otkrivate Rusiju kao čudo i misteriju, koja od svog lidera zahtijeva vjeru i molitvu?
Predsjednik Rusije Vladimir Putin: Znate, Rusija postoji više od hiljadu godina, ima veoma dugu istoriju. Tokom tog vremena o njoj je mnogo toga rečeno i napisano: površnih i plitkih stvari, ali i suštinskih, ozbiljnih i temeljnih, pa čak i smiješnih.
Još u 18. vijeku, feldmaršal Hristofor Minih, rođen kao Burkhard Kristof fon Minik, jednom je primijetio, ili mu se barem pripisuje ta izjava: “Rusija je zemlja kojom neposredno upravlja Bog, jer ako nije tako, nije jasno kako ona uopšte opstaje.”
Zatim je, mislim, gotovo stotinu godina kasnije, u 19. vijeku, car Aleksandar Drugi, na pitanje kako uspijeva da vlada tako ogromnom i raznolikom zemljom kao što je Rusija, odgovorio: “Vladati Rusijom uopšte nije teško, ali je potpuno beskorisno.”
Emir Kusturica: Njemački pjesnik Rajner Marija Rilke jednom je napisao da je Rusija zemlja koja se graniči s Bogom.
Vladimir Putin: Govoreći ozbiljno, rekao bih ovako: ako svakog čovjeka ne posmatramo samo kao biološku materiju sačinjenu od kože i kostiju, već prihvatimo da je suština svakog čovjeka, ono najvažnije, duša, dar koji nam je podario Gospod, i da je ljudska duša vječna i besmrtna, poput vasione, onda isto važi i za ruski narod, za sve ljude koji žive u Rusiji. U tom smislu, ovdje, naravno, postoji čudo i misterija, kao što postoji i u samoj Rusiji.
Emir Kusturica: Uvjeren sam da je sada jedan od onih transcendentalnih trenutaka kada će Rusija postati blagoslov za čitavo čovječanstvo. Zahvaljujem vam na tome, jer će, kada projekat bude završen, istaći vrijednosti koje se poštuju ovdje, u Rusiji, kao i napore Ruske pravoslavne crkve i ruske civilizacije da te vrijednosti sačuvaju.
Vladimir Putin: Tako je.
Emir Kusturica: Danas je Ruska pravoslavna crkva prisutna u više od stotinu zemalja svijeta, a ruska država predstavlja temelj čitave ruske civilizacije. Mislite li da ruska civilizacija može postati neka vrsta “arke” koja će spasiti sve one koji vjeruju u Hrista?
Vladimir Putin: Može. Apsolutno.
To govorim s takvim uvjerenjem ne samo zato što je ruska teološka i filozofska misao usredsređena na jedan koncept koji postoji već vijekovima: Moskva je Treći Rim, a četvrtog neće biti.
Šta to znači? To znači da je hrišćanstvo nastalo u drevnom Rimu, zatim je Rim pao, a hrišćanstvo se preselilo u Vizantiju, Istočno rimsko carstvo. Konstantin je postao prvi car koji je prihvatio hrišćanstvo. I Vizantijsko carstvo je palo, ali se do tada hrišćanstvo već proširilo na rusko tlo i stiglo do Moskve. Tako je Moskva naslijedila tu vjeru i te tradicije. Na neki način postala je Treći Rim, duhovni čuvar tih svetih vrijednosti i tog nasljeđa.
Ipak, ta teološka, odnosno filozofska ideja, koju Rusija, kao što sam rekao, njeguje vijekovima, nije ono najvažnije. Suština je u današnjem vremenu.
Danas, na primjer, vidimo slučajeve – znam da to nije široko rasprostranjena pojava – ali postoje ljudi koji se iz drugih zemalja, uključujući evropske, doseljavaju u Rusiju. Kada povremeno razgovaram s njima, kažu da je glavni pokretač, glavni razlog zbog kojeg su došli u našu zemlju, želja da sačuvaju svoje vrijednosti, porodice i budućnost, da osiguraju budućnost svoje djece, za koju smatraju da treba da imaju pravo da odrastaju i budu vaspitavana u tradicionalnim vjerskim vrijednostima.
Dakle, kada pitate može li Rusija postati “arka” koja će spasavati ljude, rekao bih da ona ne bi bila namijenjena samo pravoslavnim hrišćanima, pa čak ni samo hrišćanima.
Kao što znate, u Rusiji postoje četiri tradicionalne religije: budizam, judaizam, islam i pravoslavno hrišćanstvo. Njihovi pripadnici razvijaju se i žive jedni pored drugih. Zapravo, imamo iste tradicionalne vrijednosti, ma koliko neki pripadnici tih religija nastojali da istaknu razlike. Razlike će uvijek postojati, ali su temeljne vrijednosti iste. Stvaranjem povoljnog okruženja za razvoj tih tradicionalnih vrijednosti, Rusija pruža prostor u kojem ljudi mogu živjeti u skladu s njima. Naravno, u tom smislu Rusija bi mogla postati “arka” o kojoj govorite.
Danas u mnogim društvima, posebno na Zapadu, svjedočimo borbi za ljudska prava koja uključuje različite manjine. Da li je to nešto novo? Nije. Istorija se ponavlja, to je staro koliko i samo čovječanstvo. Samo što su sada određene grupe postale agresivnije i sve više polažu pravo na svoja prava i slično.
Vidite, mi ne pokušavamo nikome ništa da ograničimo. Ali ideja koju zastupa Ruska pravoslavna crkva, a koju naš patrijarh uvijek potvrđuje u javnosti, kao i politika ruske države, jeste da se čovjek, ljudska duhovnost i, što je posebno važno, ako mogu tako da kažem, čovjek kao biološka vrsta moraju sačuvati. Nastojimo da to obezbijedimo kroz državnu politiku i, naravno, podržavamo Crkvu u njenim naporima, u skladu sa zahtjevima današnjeg vremena i savremene civilizacije. To je glavni pravac našeg zajedničkog rada s Crkvom.
Dakle, da, u tom smislu Rusija i pravoslavno hrišćanstvo mogli bi biti “arka” koju ste pomenuli.
Emir Kusturica: A kako se sve to uklapa u stvarnost na Zapadu, gdje hrišćanska crkva ne igra onu veliku ulogu koju pravoslavlje ima u Rusiji?
Vladimir Putin: Mislim da je to povezano s činjenicom da… Mi se, zapravo, s poštovanjem odnosimo prema našoj braći i sestrama u Evropi i, kada vidimo da se pojedine grane hrišćanstva očigledno loše tretiraju ili da su izložene pritiscima, nastojimo da ih podržimo. Ali bojim se da nazadovanje tih crkava, odnosno njihovo određeno udaljavanje od kanona, ne jača njihov položaj u društvu, već djeluje upravo suprotno. Možda se udaljavanjem od utvrđenih kanona i načela nastoji nešto modernizovati, učiniti razumljivijim i prilagoditi svakodnevnom životu. Ali, po mom mišljenju, upravo zbog toga slabi uticaj hrišćanskih ideja i Crkve na društvo i svijest ljudi.
Emir Kusturica: U posljednjih pet godina u Sjevernoj Americi 1,5 miliona ljudi prešlo je u pravoslavno hrišćanstvo.
Vladimir Putin: Upravo o tome govorim. Pravoslavlje, naprotiv, privlači ljude zato što štiti vrijednosti koje sam pomenuo.
Emir Kusturica: Kako biste definisali rusku civilizaciju kao pojam?
Vladimir Putin: To je nezgodno pitanje. Da, govorimo o ruskoj civilizaciji i pretpostavljam da je zaista tako i doživljavamo. Bože sačuvaj da je riječ o nekoj vrsti sujete ili arogancije.
Priznajemo da je ruska civilizacija velika civilizacija. Znamo da postoje i druge – na primjer, kineska civilizacija, koja traje hiljadama godina. Sjećamo se istorije. Recimo, Mongoli su dugo ratovali protiv Kine i na kraju uspostavili sopstvenu, mongolsku dinastiju u Kini. A gdje ih je to na kraju dovelo? Kinezi su ih asimilovali.
Emir Kusturica: Pravoslavno hrišćanstvo odigralo je veliku ulogu u tome.
Vladimir Putin: Da, upravo na to i mislim. Potpuno ste u pravu.
Kineska država i kineski narod jednostavno su apsorbovali osvajače. I to je bilo to, asimilovali su ih.
Ili, na primjer, indijska civilizacija, koja je najstarija. Veoma je zanimljiva. Što više saznajem o njoj, sve me više zanima.
Nedavno sam, tokom razgovora s premijerom Modijem, upitao: “Koliko Indijaca govori glavni jezik?” Odgovorio je: “Oko 600 miliona.” Pitao sam: “A koliko stanovnika ima zemlja?” “Milijardu i po.” Dakle, samo trećina govori jezik titularnog naroda. “A šta je s preostale dvije trećine?” “Oni govore svojim jezicima.” Zar vam to ne djeluje iznenađujuće? Zaista je tako!
Ali po čemu se ruska civilizacija razlikuje? Znate, stalno razmišljam o tome. I došao sam do sljedećeg zaključka: ruska civilizacija nikada nije preuzimala druge narode. Omogućila je razvoj ruskog naroda, ruskog etnosa, ali je istovremeno stvarala uslove za razvoj drugih naroda i etničkih zajednica koje su bile dio Ruskog carstva, dio porodice koju je činila ruska država. Svima je omogućavala razvoj, uključujući njihov samostalan duhovni razvoj, vjeru, tradiciju i jezike. To je, mogli bismo reći, jedinstvena odlika ruske civilizacije.
Vraćajući se na vaše prvo pitanje o misteriji i posebnosti Rusije, Dostojevski je veoma dobro opisao ruskog čovjeka. Prema njegovim riječima, ruski čovjek lako stupa u odnose s drugima, živi zajedno s njima i prilagođava se svemu što je drugačije. Uopšteno govoreći, ruski čovjek ima veoma snažan “svečovječanski” instinkt. To je ono što odlikuje rusku civilizaciju.
Emir Kusturica: Kao lider ruske države, da li Rusku pravoslavnu crkvu vidite kao njen suštinski, sveti duhovni stub? Kakvi su vaši odnosi s patrijarhom Kirilom?
Vladimir Putin: Počeću od kraja. Imamo veoma dobre odnose, istinsko prijateljstvo. Odnosi države i Crkve veoma su stabilni, kako ja to vidim. Zaista su jedinstveni, jer čak ni u vrijeme Ruskog carstva car – imperator, vladar – strogo govoreći, nikada nije bio poglavar Crkve, već se smatrao njenim zaštitnikom, pokroviteljem i slično.
Dakle, nije bilo kao u Engleskoj, odnosno Velikoj Britaniji, gdje je kraljica bila poglavar Anglikanske crkve. Kod nas nije postojala takva neposredna podređenost. Ipak, uvijek je postojala povezanost između šefa države i Crkve. On je imao važnu ulogu. Postojale su i institucije poput Sinoda, koji je bio najviši crkveni organ u zemlji, kao i oberprokuror Svetog sinoda, državni službenik koji nije pripadao sveštenstvu.
U sovjetskom periodu vlasti SSSR-a proglasile su odvojenost Crkve od države. Ali u stvarnosti je postojao Savjet za vjerska pitanja i njegova lokalna tijela, koja su upravljala vjerskim životom u zemlji ili su barem pokušavala da ga kontrolišu. Mogu samo da nagađam ko je zapravo imao veći uticaj.
Znate, pošto sam karijeru započeo u organima državne bezbjednosti, tamo su postojale posebne jedinice zadužene za unutrašnju opoziciju. Crkva je u sovjetsko vrijeme bila jedina zakonski priznata opozicija državi, jer je zastupala alternativnu ideologiju. Zanimljivo je da su se svi službenici KGB-a koje lično poznajem, a koji su radili u tim jedinicama, krstili. Tako da se nije moglo sa sigurnošću reći ko je na koga uticao: da li su država i KGB uticali na Crkvu ili je bilo upravo obrnuto. Uvijek su donosili uskršnja jaja i kulice svima nama u drugim odjeljenjima i slično. Ipak, postojali su pokušaji uticaja na duhovni život ljudi.
Danas su Crkva i država zaista odvojene. Država se ne miješa u crkvene poslove, što potvrđuje i naš patrijarh. To ima velike prednosti: kada je Crkva bila dio državnog aparata, javne vlasti i upravljanja, povremeno je bila izložena kritikama zbog postupaka i rezultata za koje su bili odgovorni država i vlada, pa je s njima dijelila odgovornost.
Crkva je smatrana dijelom državnog aparata. Postojao je period, u prvim godinama nakon revolucije 1917. godine, kada je Crkva bila progonjena, i to veoma brutalno. Zašto? Zato što je Crkva bila potiskivana kao element države koja je nestajala.
Danas više nemamo taj problem. Mislim da je to veoma dobro i ispravno. Na taj način Crkva može slobodno da se razvija, u skladu sa sopstvenim unutrašnjim pravilima.
Kada je riječ o ulozi i mjestu religije i Crkve u istoriji ruske države, oni su apsolutno jedinstveni. Jasno je da su duhovni život i Crkva važni u svakom društvu, bez obzira na to šta ljudi o tome misle. Ali u istoriji ruske države imaju posebno važnu ulogu. Zašto? Sjetite se šta smo imali prije 988. godine, prije krštenja Rusi koje je izvršio knez Vladimir. Tada nije postojala jedinstvena ruska država, niti je postojao ruski narod kao posebna etnička grupa. Postojalo je oko 15, ako se dobro sjećam, slovenskih etničkih grupa: Drevljani, Poljani, Kriviči, Vjatiči… a bilo je i drugih plemena na sjeverozapadu. Ukupno oko 15. Ali Rusa nije bilo. Već su postojali jedinstvena kneževska vlast, jedinstveno tržište, kako bismo danas rekli, odnosno jedinstven ekonomski sistem, kao i zajednički jezik – ruski, što je veoma važno. Ali nije postojala zajednička religija. Sve te grupe bile su paganske; ponekad su poštovale ista božanstva, a ponekad različita. Zajedničke religije nije bilo.
A onda je došlo vrijeme za taj posljednji korak. Uspostavljena je jedinstvena religija, čime je otvoren put za stvaranje jedinstvenog ruskog naroda i centralizovane ruske države.
U tom smislu, Ruska pravoslavna crkva odigrala je jedinstvenu ulogu u oblikovanju ruske nacije i ruske državnosti.
Zato je naš odnos prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi poseban. Ruska pravoslavna crkva uvijek je bila uz svoj narod u najtežim iskušenjima.
Nije slučajno što je tokom Drugog svjetskog rata, 1943. godine, mislim da je to bilo nakon završetka Staljingradske i Kurske bitke, Staljin odlučio da obnovi patrijaršiju. Jer, bez obzira na to koliko su brutalni bili progoni pravoslavne crkve i religije uopšte u zemlji, u Sovjetskom Savezu, i uprkos naporima da se sveštenstvo uništi, onog dana kada su našu zemlju zadesile nedaće Velikog otadžbinskog rata, Crkva je bez oklijevanja ustala u odbranu naše otadžbine.
Emir Kusturica: Crkva je sačuvala svoje temelje i kanone netaknutim 1.500 godina. A sada dolazi novi čovjek, toliko tehnološki i biološki napredan, ali će i dalje Crkvu smatrati temeljnim dijelom života. Možda zato postoje ljudi u Americi koji žele da pređu u pravoslavlje, jer je ono ostalo nepromijenjeno 1.500 godina.
Vladimir Putin: Da. Slažem se s vama. Upravo o tome sam govorio. Naravno, moramo ići naprijed, ne smijemo biti sputani, ne smijemo osjećati kao da su nam ruke vezane u razvoju. Ali postoje temeljni faktori koji nas čine ljudima i koji obezbjeđuju nastavak ljudske vrste. Oni predstavljaju temeljne vrijednosti pravoslavnog hrišćanstva.
Emir Kusturica: Pravoslavno hrišćanstvo i čovječanstvo?
Vladimir Putin: Upravo tako.
Emir Kusturica: Vi ste više puta govorili da su Rusi i Ukrajinci jedan narod koji su njihovi neprijatelji uvukli u bratoubilački rat. Kakvu biste poruku uputili Ukrajincima? Zašto mislite da je pobjeda Rusije u njihovom interesu?
Vladimir Putin: Dotakli ste se veoma osjetljivog pitanja. Ne znam da li uopšte treba da odgovorim na vaše pitanje.
Postoji poznata latinska izreka: “Zavadi pa vladaj.” Šta ona znači? To je načelo Senata u drevnom Rimu. Veoma je jednostavno: ako se pojavi i razvije nešto veliko, moćno, djelotvorno i uticajno, to se doživljava kao prijetnja Rimu. Tada to treba podijeliti i njime vladati, kako bi služilo interesima Rima.
Istorija naše zemlje obiluje takvim primjerima. Čim bi Rusija ojačala, odmah bi se pojavile snage koje su željele da je podijele i njome vladaju.
Inače, sve takve invazije na Rusiju u modernoj istoriji, po mom mišljenju, takođe su povezane s tim: Napoleonova invazija, Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, naš Veliki otadžbinski rat, nacistička invazija. Vjerujem da su ideološki razlozi u tome imali apsolutno sporednu ili čak trećerazrednu ulogu. Najvažniji su bili pitanja geopolitičkih interesa i logika “zavadi pa vladaj”.
Isto se dogodilo s Rusijom u davna vremena, kada je, kao rezultat čitavog niza okolnosti, u koje sada nećemo ulaziti, došlo do njenog raspada na dijelove. Nakon što su ruske zemlje počele da se ujedinjuju poslije takozvanog mongolskog jarma, dio teritorije drevne Rusi, odnosno Kijev i okolna područja, današnje Černigovska i Žitomirska oblast, postali su dio rusko-litvanske države, a zatim, nakon unije s Poljskom, dio Poljske, odnosno Poljsko-litvanske zajednice, u kojoj su Poljaci imali dominantnu ulogu. I, prirodno, započeli su politiku polonizacije, što nimalo ne iznenađuje, nastojeći da sve podvedu pod isti okvir, u skladu sa sopstvenim interesima. To je dovelo do prvih promjena u jeziku i tako dalje.
Inače, kada je riječ o današnjim Rusima, Ukrajinci koji su tada živjeli na tim teritorijama i koji su se u to vrijeme izjašnjavali kao Rusi, bili su veoma grubo, da ne kažem okrutno, tretirani i smatrani ljudima drugog reda. To se nastavilo i prije Prvog svjetskog rata i tako dalje.
Ali to sada nije ono o čemu govorim. Ispravno ili pogrešno, tako se dogodilo. A ono što danas vidimo jeste nastavak iste politike “zavadi pa vladaj” i pokušaj da se oslabi potencijal Rusije, da ona postane popustljivija i da, na kraju, na ovaj ili onaj način, u jednom ili drugom obliku, služi njihovim interesima.
Svi bi trebalo da to razumiju i budu svjesni toga, uključujući i one koji žive u Rusiji – a mi to znamo, razumijemo, mogu to da osjetim i vidim u našem društvu – ali i oni koji žive na teritoriji današnje Ukrajine. Ljudi bi trebalo da shvate da se sve što se događa i da svi koji ih podržavaju, uključujući i u sadašnjem sukobu s Rusijom, ne rade u interesu Ukrajine, već u sopstvenom interesu, s ciljem da oslabe sve, da ih razdvoje, podijele na zasebne dijelove i potčine svojoj volji. Kada smo toga svjesni, mislim da svi treba da težimo jedinstvu, uključujući i one koji trenutno žive u Ukrajini. Možda ne kao dio jedinstvene države, to apsolutno nije ono o čemu govorim, već jedinstvu u najširem smislu te riječi.
U sovjetsko vrijeme, prema popisu stanovništva sprovedenom 1986. godine, ako se ne varam, na teritoriji današnje Ukrajine živjelo je 51 ili 52 miliona ljudi, što ju je činilo jednom od najvećih industrijski razvijenih regija Evrope. A šta se dogodilo nakon raspada Sovjetskog Saveza i sticanja nezavisnosti Ukrajine? Izgubila je sve: brodogradnju, proizvodnju aviona i svemirskih letjelica. Došlo je i do pada broja stanovnika. Za nekoliko decenija broj stanovnika prvo je procijenjen na 41 milion, zatim je pao na 31 milion, a sada se, kažu, na teritoriji Ukrajine nalazi svega oko 20 miliona ljudi. Uz to je došlo i do deindustrijalizacije – sve se raspalo. To se nije dogodilo sada, niti tokom posljednjih nekoliko sedmica kao posljedica uzvratnih udara ruskih raketnih snaga. Ne, sve se raspalo samo od sebe.
Zašto? Zato što vlast u Ukrajini nisu preuzeli njeni patrioti, već nacionalisti. Razlika između patriotizma i nacionalizma, kao što znate, jeste u tome što patriote vole svoju zemlju, dok nacionalisti mrze druge narode. To je razlika. Ali s takvom mržnjom prema drugim narodima ne može se daleko stići.
Zato, kada govorimo o Ukrajincima – a želio bih da oni ovo čuju – bez obzira na to šta se sada događa, bez obzira na tragedije koje se danas odvijaju, treba da razmišljamo o budućnosti, o budućnosti naše djece. Treba da razumijemo da, ako želimo da budemo snažni, moćni i da imamo dobre uslove za pozitivan razvoj, svakako moramo biti ujedinjeni, odnosno udružiti napore kako bismo ostvarili zajedničke ciljeve.
Kada je riječ o ukrajinskim vojnicima, već sam rekao da ne želim da kažem da treba da se predaju, jer to zvuči pomalo ponižavajuće. Na kraju krajeva, oni se bore, nastavljaju da se bore. Želio bih da im poručim da pređu na našu stranu, jer je to naša zajednička strana – i prava strana istorije.
Emir Kusturica: A sada jedno posebno pitanje, koje se odnosi na Nikolaja Trubeckoja. To prvobitno nije bilo planirano.
Vladimir Putin: Da, izvolite.
Emir Kusturica: Nikolaj Trubeckoj jednom je napisao da je brzina mongolskog konja bila takozvani “kod pobjede” nad Rusijom. Hoće li brzina raketa sada biti najvažniji faktor u ovom ratu ili će to biti pravoslavni duh? Kada razmišljamo o njegovom završetku, o pobjedi, hoće li presudna biti brzina raketa ili duhovna snaga ruskog naroda i ruskog jezika kao tajnog koda ove civilizacije?
Vladimir Putin: Znate, po mom mišljenju, danas nije najvažnija brzina raketa, već brzina misli. Vojni stručnjaci kažu da su donedavno tehničke karakteristike savremenog naoružanja bile od presudnog značaja, ali da je danas najvažnije matematičko znanje, jer je tempo promjena u vojno-tehničkoj sferi nevjerovatan. Pobjeđuje onaj ko jasnije razmišlja i brže reaguje na aktuelne događaje i izazove.
Kada je riječ o duhovnom temelju i snazi duha, to se podrazumijeva. U tom pogledu ništa se nije promijenilo.
Emir Kusturica: Osjećate li da se ljudi u vašoj zemlji mole za vas?
Vladimir Putin: Ne mogu to da znam. Naravno, ponekad čujem o tome kada dođem u crkvu ili katedralu, pa mi sveštenici i članovi sveštenstva to povremeno kažu. Ali ne mogu sa sigurnošću da znam. Ono što znam jeste da se svakodnevno molim za Rusiju i naš narod.
Znate, već sam pomenuo nešto što me je iznenadilo, a što sam primijetio kod sebe. Kada vidim dostignuća naših naučnika, umjetnika, sportista ili čak običnih ljudi koji su svojim rukama uradili nešto jedinstveno, ili ostvarili neku fantastičnu žetvu kakva nikada ranije nije ostvarena – ni u Sovjetskom Savezu, ni u carskoj Rusiji – obuzme me ogromna radost. Kao da to nisu ljudi koje čak ni lično ne poznajem, već kao da su ti talentovani, izuzetni i divni ljudi meni veoma bliski, gotovo članovi moje porodice. Osjećam to kao svoj lični uspjeh, ličnu pobjedu. To je veoma prijatan osjećaj.
Naravno, svjestan sam podrške našeg naroda i iskreno sam zahvalan na njoj, jer bez te podrške ne bi bilo moguće samo raditi, već sasvim sigurno ne bi bilo moguće ostvariti bilo kakve rezultate niti postići naše zajedničke ciljeve u ime i za dobro Rusije.
Emir Kusturica: Kao što je Fjodor Dostojevski jednom rekao, ruska država zasniva se na simfoniji, simfoniji vjernika koji oblikuju društvo kao njegov dio. Da li ta formula i danas funkcioniše?
Vladimir Putin: Naravno. Mislim da ta formula, u suštini, funkcioniše u svim društvima. A ako to nije slučaj ili ne funkcioniše, onda se i društvo i država suočavaju s problemima.
Mislim da divljanje huligana na ulicama velikih evropskih gradova danas nije samo pojava za sebe, već znak određenih opštih problema. Ne želim sada da dosipam so na ranu. Svaka država je u svojoj istoriji imala takve incidente, a ponekad i mnogo ozbiljnije, s daleko većim posljedicama. Ipak, to je manifestacija određenih unutrašnjih problema i znak narušavanja te simfonije, tog sklada. Ljudi koji su odgovorni za stanje u društvu svakako bi trebalo nekako da reaguju na to.
Emir Kusturica: Dakle, tamo su primijenili logiku liberalnih sistema, a ovdje komunističku. Ovdje vidimo simfoniju koja funkcioniše, dok se tamo teško može reći da je uspješna.
Vladimir Putin: Da. Ali, znate, i Sovjetski Savez je bio izgrađen na određenoj simfoniji, na osnovu onoga o čemu govorite. Zašto? Pa, sama socijalistička ideja bila je veoma popularna širom svijeta. Zaista je bila veoma popularna u svijetu. Sama ideja je veoma dobra, slična je hrišćanstvu, s istim osjećajem bratstva i tako dalje. Znate, nakon Prvog svjetskog rata imala je veliki broj pristalica širom svijeta i, u određenoj mjeri, to je zaista bila neka vrsta simfonije unutar Rusije.
Istina, kasnije se izrodila u represiju, gušenje drugačijih mišljenja, koncentracione logore i tako dalje. Ali u početnim fazama zaista je bilo tako, postojala je neka vrsta simfonije. To je, uzgred, objašnjavalo i ogroman uspjeh sovjetske obavještajne službe u to vrijeme. Jer, kako je primijetio jedan istraživač, ti ljudi bili su svim srcem odani svojoj ideološkoj domovini. To je bila ideja koju su svi dijelili, a ideja je najmoćnije oružje.
Emir Kusturica: Hrišćanstvo je oduvijek bilo religija, ali je postojalo i, da tako kažemo, društveno napredovanje.
Vladimir Putin: Apsolutno.
Emir Kusturica: Druge religije nemaju mnogo toga.
Vladimir Putin: Zašto? Još jednom, riječ je o zajedničkim vrijednostima, oko kojih se svi slažu. Ali postoje određene posebnosti koje su se pojavile na određenim mjestima i u određenim vremenima kao odgovor na izazove s kojima su se ljudi suočavali.
Emir Kusturica: Mislim da korijeni potiču od Justinijana, od Vizantijskog carstva. Kako su kasnije pisali naučnici, renesansa se zasnivala na nauci i zakonima koji su potekli iz Vizantijskog carstva i sjeverne Italije. A upravo je to bilo u središtu ove zagonetke, ove misterije o kojoj razgovaramo.
Izgleda da vas je krstio otac Mihailo, otac sadašnjeg patrijarha, koji je zapravo vaš duhovni otac. Takvo preplitanje sudbina teško se može smatrati slučajnošću. Šta biste željeli da poželite patrijarhu povodom njegovog 80. rođendana?
Vladimir Putin: Nemamo mnogo prilika da se sastanemo ili razgovaramo s patrijarhom. Ali mogu reći da je, prije svega, veoma zanimljiva osoba, intelektualac, i da je uvijek zanimljivo razgovarati s ljudima koji su upućeni, obrazovani i inteligentni.
Pogledajte, sada obilježavamo njegov 80. rođendan, što znači da je rođen 1946. godine, a 1974. godine, ako se ne varam, postao je rektor Lenjingradske duhovne akademije. Ako od 1974. oduzmemo 1946, imao je 28 godina. Postao je rektor Akademije – ne čak ni bogoslovije, već Akademije. Znate da je riječ o veoma uglednoj ustanovi, školi teologije i filozofije koja pruža zaista temeljno obrazovanje. A on je, kao veoma mlad čovjek, preuzeo tu dužnost i, koliko znam, na njoj ostao najmanje deset godina. Dakle, niko mu nakon godinu ili čak pola godine nije rekao: “Znate, premladi ste za ovo, zašto ne biste neko vrijeme radili nešto drugo?” Ne, uspješno je obavljao tu dužnost deset godina. Ukratko, on je intelektualac i uvijek je zanimljivo razgovarati s njim. Ostajemo u kontaktu, a naši razgovori su za mene uvijek veoma korisni i zanimljivi.
Što se tiče priče koju ste pomenuli, da, znate, o tome sam već govorio. Sjetili ste se toga jer ste tu priču već negdje ranije čuli. Moja majka mi je ispričala priču o mom krštenju. Sve je obavljeno u tajnosti, bez znanja mog oca, jer je on bio član Komunističke partije, ateističke organizacije. U to vrijeme smatralo se neprikladnim imati bilo kakve veze s Crkvom, a u tim krugovima nije bilo prihvatljivo ni javno pokazivati lične simpatije prema Crkvi. Tako je, kako mi je kasnije ispričala, krštenje obavljeno u tajnosti od mog oca, zajedno s našom komšinicom iz komunalnog stana u kojem smo živjeli. Krštenje je održano u Preobraženskoj katedrali, nedaleko od mjesta na kojem smo stanovali. Tako su moja majka i baba Anja, kako sam zvao našu komšinicu, došle da me krste.
Sveštenik je rekao: “Vjerovatno bi bilo ispravno da sinu date ime Mihailo, jer je danas dan Svetog Mihaila, a i ja se zovem Mihailo.” Bilo je to 21. novembra. Majka je odgovorila: “Oče, izvinite, ali već smo dali djetetu ime Vladimir, po njegovom ocu.” Sveštenik je rekao: “Odlično, divno. To je naš svetitelj koji je krstio Rusiju. Pogledajte”, rekao je pokazujući nagore, “tamo će biti vaša mala ikona.” I znate, kasnije sam je pronašao. Riječ je o bareljefu na zidu Preobraženske katedrale. To je, otprilike, sve.
Zatim sam jednog dana, tokom razgovora s patrijarhom, upitao šta ga je navelo da se posveti Crkvi. Odgovorio mi je da mu je otac bio sveštenik. Rekao sam: “Zaista? A gdje je služio?” Odgovorio je: “U Lenjingradu.” Upitao sam: “Gdje tačno u Lenjingradu?” Rekao je: “U Preobraženskoj katedrali.”
Tada sam već postao pomalo oprezan, pa sam ga upitao: “Kako se zvao vaš otac?” Odgovorio je: “Mihailo.” “Da li je u to vrijeme tamo bilo još nekih Mihaila?” upitao sam. Rekao je: “Ne.” I govorio je s takvim uvjerenjem! Imajte na umu da on uopšte nije znao za priču koju mi je ispričala majka. Rekao je: “Ne, nije bilo drugih Mihaila.” Odgovorio sam: “Znate, Vaša svetosti, čini mi se da me je krstio upravo vaš otac.” Tada je počeo da me gleda iznenađeno. Ispričao sam mu cijelu priču.
Pogledajte od čega smo počeli. Vaše prvo pitanje odnosilo se na Rusiju, na to da li je možda riječ o nekoj vrsti čuda koje se odvija pred mojim očima, o nečemu svetom. Ali ovo je, naravno, nevjerovatna priča: njegov otac, sveštenik Mihailo, krstio je običnog dječaka iz radničke porodice, u pravom smislu te riječi, dok je njegov sopstveni sin, budući patrijarh Kiril, napustio dom sa 15 godina i počeo da živi samostalno…
Emir Kusturica: Sa 15 godina?
Vladimir Putin: Sa 15 godina odlučio je da živi samostalno i postane geolog. Zato je studirao kartografiju, a zatim postao geolog i član geološke ekspedicije.
Na kraju je njegov sin, sin sveštenika Mihaila, postao patrijarh moskovski i cijele Rusije, dok je dječak iz radničke porodice, kojeg je on nekada krstio, postao predsjednik Ruske Federacije. Zar to nije neka vrsta čuda?
Emir Kusturica: Život je čudo.
Vladimir Putin: Ali ovo je istinita priča. Nije izmišljena. Govorim vam, kada smo razgovarali, ispričao sam mu sve to. Kada sam završio priču, u početku mi je samo odgovarao, ali kada sam došao do dijela o mojoj majci i priči koju mi je ispričala, oči su mu se raširile i izgledao je iznenađeno.
Dakle, naravno, imamo posebnu, veoma ličnu vezu. Ali ponavljam, on je veoma zanimljiva osoba i uvijek mi je zadovoljstvo da se sretnem s njim i razgovaram o bilo kojoj temi koja se nametne.
Šta bih želio da mu poželim? Znate, naš sadašnji patrijarh nikada se nije zatvarao u Crkvu, niti se izolovao iza zidina nekog manastira. Uvijek je bio blizak ljudima, uvijek je komunicirao s njima i nastavlja to da radi. Govorim mu: “Vaša svetosti, trebalo bi malo da usporite, možda ne morate stalno…” Jer on je uvijek u pokretu. Čas je na krajnjem sjeveru, čas na jugu, a zatim ponovo negdje putuje – stalno je u pokretu. “Morate da vodite računa o sebi i čuvate zdravlje.” Uvijek je blizak ljudima, baš kao što je Ruska pravoslavna crkva tokom cijele svoje istorije bila uz zemlju.
Želio bih patrijarhu da poželim neiscrpnu energiju u služenju ruskom narodu i našoj otadžbini, jer je on, zahvaljujući svom položaju, jedan od njenih glavnih branilaca. Srećan jubilej!
Emir Kusturica: I ruskoj civilizaciji, takođe.
Hvala vam mnogo.
(nezavisne)





