Iako je do svoje 33. godine radio kao fizički radnik, vjerujući da zbog nedostatka formalnog obrazovanja nema pravo da se nazove piscem, Duško Trifunović je postao autor čiji su stihovi obilježili karijere najvećih jugoslovenskih muzičkih zvijezda.
U najtežim trenucima rata i izbjeglištva ostao je nepokolebljivo vjeran svom jeziku, piše Blic.
Duško Trifunović, čije stihove danas citiraju generacije, a pjesme pjevaju i oni rođeni decenijama nakon njihove smrti, rođen je 1933. godine u Brodu. Njegov životni put nije počeo u književnim krugovima, već u bravarskoj radionici, gdje je sve do svoje 33. godine radio kao običan radnik i majstor.
U ranim godinama, književnost je upoznavao gotovo slučajno, čitajući bez ikakvog jasnog plana i formalnog obrazovanja koje bi ga usmerilo. Sam je otvoreno govorio o tome koliko ga je sputavao osjećaj da nije dovoljno obrazovan, jer nije vladao svim gramatičkim terminima i pravilima.
Zbog toga se dugo stidio da prizna da želi da bude pisac, smatrajući da je njegov posao da proizvodi i bude koristan kao radnik, dok su za pisanje zaduženi neki drugi ljudi.
Ipak, Trifunović je neumorno čitao. Pokušavajući da nadoknadi ono što mu nedostaje, razgovarao je sa studentima i prihvatao njihove preporuke za čitanje, pa je tako dolazio i do djela Frojda, Adlera i Junga, iako je priznavao da mnoge od tih stvari tada nije razumio. Njegova škola pisanja bila je jednostavna:
– Čitao je da bi video kako drugi pišu, a zatim pokušavao da ne piše na isti način.
Sarađivao sa Čolom i Bjelim dugmetom
Bio je i jedan od najplodnijih tekstopisaca jugoslovenske muzike, sarađujući sa Bijelim dugmetom, Zdravkom Čolićem, Indeksima i mnogima drugima.
Ipak, i pored uspjeha, uvijek je govorio kako slava ne znači sreću, a bogatstvo ne briše tugu.
“Htio je da umre”
Preminuo je 28. januara 2006.godine i po sopstvenoj želji počiva na brdu Čerat, u Sremskim Karlovcima.
– Bio je srčani bolesnik, ali nije želeo da se liječi. Htijo je da umre. Na dan njegove sahrane, kada su iznosili kovčeg iz kapele, na nebu se od tragova aviona pojavio broj osam, kao znak beskonačnosti. Duško je bio svoj čovjek. Uvijek između dva svijeta – ovog, ovozemaljskog i onog nedokučivog, svijeta pesnika. Materijalne stvari ovoga sveta nisu ga interesovale – zaključio je Darko, Duškov bratanac.
(srpskainfo)
