Sa dvije objavljene knjige zavičajne proze primarijus doktor Tomo Kovačević, maksilofacijalni hirurg, svojevremeno i odbornik u Skupštini grada Bijeljina, demantovao je uvriježena mišljenja da se samo u jednoj profesiji čovjek može potvrditi i ostvariti. Rukovodeći se mišlju da je „svaki čovjek jedinka, odnosno priča za sebe, posebna i neponovljiva, doktor Kovačević je proširio tu misao i na ono da „čovjekovo bitisanje ne bi imalo smisla bez porodice, roda, zavičaja i naciona“.
Doktor Kovačević kaže da je njegova prva ljubav i opsesija bila medicina.
„To je želja da se pomogne ljudima. Rođen sam u selu Gradac, udaljenom dvanaest kilometara od Bijeljine. Vrijeme u kome sam odrastao bilo je teško vrijeme, pogotovo za ljude koji žive na selu. Imao sam želju da jednog dana budem ljekar. To se razvijalo od malih nogu i tu nije bilo ni dileme, a ni kompromisa.
Medicina je bila moj logičan izbor
Kao osnovac, volio sam matematiku, fiziku, istoriju, književnost, ali, medicina je bila moj pravac i moj izbor. Po završetku osnovne škole, odlazim u Srednju medicinsku školu u Tuzlu, gdje sam upisao i Medicinski fakultet. Ratna dešavanja su pomjerila životne planove, te sam studij nastavio u Novom Sadu, gdje sam završio fakultet, kasnije i specijalizaciju. Što se tiče književnosti, imao sam profesora koji je forsirao književnost. Uglavnom smo obrađivali lektiru i on je primijetio da posjedujem smisao za književnost. Ipak, rekao mi je i to da je medicina jedna zanimljiva profesija koja traži kompletnog čovjeka i da je teško i jedno i drugo ostvariti u isto vrijeme“.
Medicina je teška i izazovna profesija
Doktor Kovačević kaže da je, nakon pet do šest godina provedenih u medicinskoj praksi, gdje se tražilo znanje, iskustvo, gdje su se obavljale teške i delikatne operacije i gdje je osjećaj prema pacijentu morao biti posebno doziran, kako se i sam ljekar ne bi brzo „potrošio“, shvatio koliko je medicina teška profesija.
Želio sam napisati knjigu o svojim precima
„Ima u bavljenju medicinom teških priča i teških sudbina. Kasnije sam u svojim objavljenim knjigama iskoristio neke detalje iz tih ljudskih sudbina. Kad sam se ostvario u medicini, počeo sam prebirati po svojim starim spisima i zabilješkama, te sam došao na ideju da napišem knjigu o svojim precima. Koristio sam ono što sam saznao od oca Jovana. Još kao dijete slušao sam priče moje prabake, rođene 1898. godine, a živjela je 85 godina. Uspio sam sklopiti mozaik oko moje porodice i tako je nastala knjiga „Pozajmljeno od zaborava“. Bio sam u ulozi istoričara i novopečenog književnika. Profesor dr. Sava Ćeklić je dao pozitivnu ocjenu o mojim prvim književnim koracima i tako se pojavila prva knjiga. Nakon dva do tri mjeseca morao sam štampati i drugo izdanje. Knjiga govori o Semberiji, o semberskom seljaku koji prolazi kroz razne društvene sisteme, od turskog, preko austrougarskog doba, sve do dana današnjeg. Nije želja običnog čovjeka da bira države, već mu se sve nameće i on se tome mora prilagođavati“.
Veselje je bilo onda kada je čovjek bio sit
Doktor Kovačević kaže da je opisivao narodne patnje i muku, ali i radost, veselje…
„Nekada su ljudi kraće živjeli. Ranije su se ženili i udavali, odnosno stvarali potomstvo. Drugi svjetski rat je skoro zaboravljena priča, ali sam obradio i taj period, opisujući žrtve koje su ljudi morali podnijeti, iako nisu bili svjesni istorijske situacije u kojoj su se našli. Pisao sam o žeteocima, kopačima, o elanu koji je nosio narod. Veselje je bilo onda kada je čovjek sit. Motiv gladi provlačim i kroz drugu knjigu, jer mislim da smo se danas previše najeli. Danas niko nije gladan. Jesmo sirotinja u odnosu na Zapad, ali, mi danas nismo goli i bosi, nismo gladni. Nekada se domaćin mjerio po tome, ukoliko može jednom godišnje kupiti opanke za svu svoju čeljad, gas i so za kuću, te jednom u dvije do tri godine nabaviti novi gunj. To su bili domaćini. Mnogi to nisu mogli sebi priuštiti.
Djeca su nekada hodala bosa po dvorištu
Djeca su hodala bosa po dvorištu, jer su noge brzo rasle. Zbog toga je druga knjiga naslovljena sa „Nekada, ne tako davno“. Suština je u tome što se sve ovo dešavalo prije pedeset ili šezdeset godina. Za cjelokupan tok istorije, to je smiješna cifra. Od vremena kada se oralo volovima i konjima i kada je razvoj društva bio baziran na tom konju i volu, do pojave traktora sa navigacijom, koji sami oru, do pojave kompjutera, pametnih telefona i vještačke inteligencije nije prošlo ni stotinu godina. Tehnološki napredak posljednjih decenija mijenja svakodnevni život čovjeka i mi moramo iskoristiti pozitivne strane svega toga. Istovremeno se moramo zaštititi i od negativnih stvari koje takve promjene donose“.
Pisao sam o dobrim ljudima
U drugoj Kovačevićevoj knjizi nalazi se trinaest priča o Bijeljini i Semberiji. Nezaobilazna je bila i ratna tematika, ali je doktor Kovačević pisao o pojedinačnim ljudskim sudbinama i o ljudima koji su, ne svojom voljom, zapadali u neke neprilike, gdje je i glava često bila u pitanju.
„Pisao sam i o dobrim ljudima na različitim stranama. U jednoj priči domobran spašava četnika, mladog čovjeka. Potenciranje čovjeka i onog ljudskog u nama je najvažnija stvar. Identifikacija ljudi po pripadnosti ovome ili onome, nije dobra. Generalno, selo je vodeći motiv u mojim pričama, ali sam pisao i o Bijeljini i Tuzli iz osamdesetih godina prošlog vijeka. Pisao sam o tome kako smo se nekada radovali poštaru i pismu, o telefonu i telefonskim govornicama, o čekanju u redu. Danas je to pomalo neshvatljivo. Objavio sam i jednu ljubavnu priču čija se radnja odvija u Novom Sadu. Priča, odnosno novela, nastala je po istinitim motivima. Možda će jednog dana iz toga nastati i roman. Trenutno, kao član Gradskog odbora SKPiD „Prosvjeta“ Bijeljina pišem kratke priče koje objavljujem u časopisu „Srpska vila“, kaže doktor Tomo Kovačević.
Pred nama je borba za narod i državu
Što se politike tiče, svaki čovjek, intelektualac, koji drži do sebe, ima obavezu prema široj društvenoj zajednici. Politika je posljednjih godina u narodu postala prilično nepopularna. To je posljedica nerealnih obećanja političara i nerealnih očekivanja građana. Svi prave greške i nema bezgrešnih, ali treba razlikovati da li je greška namjerna ili nenamjerna. Pred nama je borba za narod i državu. Vrijeme je velikih svjetskih turbulencija i ljudi koji vode ovo društvo moraju se truditi da nas kroz to vrijeme provedu sa što manje štete, a što više koristi. Pred nama je borba sa demografijom i u to se moraju uključiti i politika i mediji i nevladine organizacije i Crkva. Svijest o potrebi ostanka mladih na ovim prostorima treba stvoriti najprije u porodici, a onda u lokalnoj zajednici i državi. Zato je jaka država – skup jakih lokalnih zajednica. To je jedan od važnih segmenata politike Pokreta jedinstvena Srpska, čiji sam član i jedan od osnivača“, ističe primarijus doktor Tomo Kovačević.
