U vremenu kada savremeni način života potiskuje mnoge stare običaje, u Tutnjevcu se i dalje vjeruje da se kvalitetna rakija ne pravi samo od dobrog voća, već i od strpljenja, iskustva i ljubavi prema tradiciji.
Upravo zato dan proveden uz kazan, nije samo priprema novog roda, već prilika da se prenesu znanje, uspomene i vrijednosti koje su decenijama dio života ovog majevičkog sela.
Uz šalu, razgovor i neizostavnu čašicu domaće rakije, okupljaju se porodica, prijatelji i komšije, potvrđujući da pečenje rakije nije samo posao, već događaj koji spaja ljude i čuva duh sela, priča za „Semberske novine’’ Slaviša Jović.
-Tutnjevac pripada opštini Ugljevik i nalazi se na obroncima planine Majevice. Ovo selo je najpoznatije po voćarstvu, jer je ovo kraj u kojem se ljudi tradicionalno bave uzgojem i distribucijom šljive. Tutnjevac je najveće selo po površini na području opštine Ugljevik i smatram da ima ozbiljan potencijal za dalje proširenje voćarske proizvodnje. Pored poljoprivrede i voćarstva, naše selo je poznato i po bogatoj istoriji i pričama koje se prenose generacijama. Tutnjevac je nekada bio poznat po velikom broju hajduka koji su se odmetali u okolne šume, a jedna od legendi govori i o nastanku imena našeg sela. Prema predanju, na mjestu današnje crkve nalazila se begova kula, gdje je tadašnji beg seljacima nametao velike dažbine, takozvani „prima not“. Zbog nezadovoljstva naroda, dolazilo je do velikih borbi između Turaka i hajduka. Priča se da se u tim sukobima daleko čuo tutanj topova i pušaka, pa je upravo po tom tutnjanju naše selo dobilo ime Tutnjevac“, rekao je Jović.
Slaviša Jović već dvadeset pet godina bavi se folklorom i očuvanjem tradicije, običaja i kulture našeg kraja. Kako ističe, upravo kroz rad u folkloru, spoznao je koliko je važno sačuvati vrijednosti koje su se vijekovima prenosile sa generacije na generaciju. Zbog toga je odlučio da se posveti očuvanju kako materijalnog, tako i nematerijalnog kulturnog dobra.
Pokrenuo je ideju prikupljanja starih predmeta, a posebno starih ambara i magaza, koje želi da adaptira i sačuva kao svjedočanstvo jednog prošlog vremena.
Njegova namjera je da ne ostane samo na tome, već da i u budućnosti nastavi sa prikupljanjem starina, bilježenjem narodnih predanja i priča koje se prenose sa koljena na koljeno, kako bi se sačuvale od zaborava.
U narednom periodu planira i organizovanje radionica koje bi bile od pomoći mladim ljudima zainteresovanim za ovu oblast, sa ciljem da se znanja, vještine i običaji nastave prenositi budućim generacijama.
Ljubav prema voćarstvu i tradicionalnoj proizvodnji rakije Slaviša je naslijedio od svojih roditelja. Porodična priča vezana za voće traje decenijama, a znanje i iskustvo koje je sticao od najmlađih dana danas primjenjuje u svom radu.
-Moj pokojni otac se bavio voćarstvom od mladih dana. Kada je imao svega 15 godina, već je brao voće, kupovao ga od drugih ljudi i vozio za Sloveniju. Mi smo poslije njega nastavili taj posao, bavili se voćarstvom, rasadima i distribucijom. Od njega i majke sam naučio ovaj zanat pečenja rakije, kojim se bavim i danas. Kada je riječ o kajsiji, ona se za proizvodnju rakije posebno obrađuje. U periodu kada su visoke temperature, kajsija se potkuplja kada dostigne punu zrelost, nakon čega se stavlja u kacu, gdje brže vri nego šljiva, upravo zbog toplijeg vremena. Kada rakija dostigne zrelost za pečenje, veoma je važno da se proces odvija polako i pažljivo.Najvažnije je da se rakija peče na tihoj vatri, jer cijeli proces mora postepeno da se odvija. Vrenje zahtijeva vrijeme i strpljenje, a samo tako se može dobiti kvalitetna i dobra rakija“, istakao je Jović.
I danas, kao i nekada, okupljanje oko kazana predstavlja poseban događaj u selima ovog kraja. On ističe da pečenje rakije nije samo proces proizvodnje, već i prilika za druženje, razgovor i razmjenu iskustava među ljudima.
Kako kaže, nekadašnja „seoska mudrovanja“ i danas žive, jer se uz kazan okupljaju komšije i prijatelji, razgovara se o svakodnevnim problemima, dogovaraju poslovi i razmjenjuju savjeti, a mnoge stvari se riješe uz razgovor i pokoju čašicu domaće rakije.
Uz ovakva okupljanja često se prepričavaju i zanimljive anegdote koje ostaju kao dio seoske tradicije. Jedna od njih govori o baki iz sela koja je nekada pekla tri kazana rakije.
Priča kaže, da su bakini pomagači ispekli jedan kazan i zatim, pripremajući drugi popili rakiju dobijenu iz prvog. Nakon što je nastavila sa pečenjem trećeg kazana, nestalo je i rakije iz drugog. Kada je završila i posljednji kazan, baka im je, kroz šalu, rekla da popiju i treći, kako se ona ne bi mučila da ga unosi u kuću.
Među gostima koji su se pridružili tradicionalnom pečenju rakije u domaćinstvu Jovića bio je i fotograf iz Bijeljine Mladen Trbić, koji je ovog puta, osim što je bilježio zanimljive trenutke, bio zadužen i za pripremu sača. Kako ističe, upravo ovakva okupljanja najbolje pokazuju vrijednost zajedništva i očuvanja običaja koji se sve rjeđe mogu vidjeti.
-U Tutnjevac sam došao na poziv prijatelja i drago mi je što sam imao priliku da budem dio jednog ovakvog druženja. Ovakvi događaji imaju posebnu vrijednost, jer okupljaju ljude svih generacija i čuvaju običaje koji su vijekovima bili dio života na selu. Atmosfera je bila izuzetna. Dok se oko kazana pekla rakija, s druge strane pripremao se sač, razgovaralo se, šalilo i prisjećalo nekih starih vremena. Upravo takva spontana druženja danas su rijetkost i zato ih treba njegovati. Posebno me oduševilo gostoprimstvo domaćina i činjenica da se ovdje još uvijek s velikim poštovanjem čuva tradicija. Lijepo je vidjeti da postoje ljudi koji ulažu trud da običaji ne padnu u zaborav.Iz Tutnjevca ću ponijeti prije svega lijepe uspomene, nova poznanstva i osjećaj da ovakva okupljanja imaju mnogo veći značaj od samog pečenja rakije. Ona povezuju ljude, čuvaju identitet našeg kraja i podsjećaju nas koliko su zajedništvo i tradicija važni“, rekao je Trbić.
