Dvanaestogodišnji srpski dječak iz Donje Kamenice u opštini Zvornik Slobodan Stojanović svirepo je ubijen u ljeto 1992. godine u naselju Bajrići – Novo Selo, za šta je Sud BiH osudio pripadnika takozvane Armije BiH Elfetu Veseli na 13 godina zatvora.
Napeta situacija oko sela Donja Kamenica eskalirala je 29. maja 1992. godine. Tada se porodica Ilije Stojanovića našla na strani koju su kontrolisali muslimani, piše u monografiji “Djeca žrtve rata 1991-1995” Republičkog centra za istraživanje rate, ratnih zločina i traženje nestalih lica.
Narednog dana u porodičnu kuću Stojanovića došao je Muhamed Čikarić iz Kamenice, zaseoka Alići, koji je Iliji zabranio da bježi. Istog dana počeli su pregovori srpske i muslimanske strane na barikadama u mjestu Kruške.
– Muhamed Čikarić je poslao Iliju Stojanovića da odnese poruku srpskoj strani, da ih pita da li su za pregovore i napomenuo je da im nedostaje pet njihovih boraca. Ilija je odnio poruku i zatim se vratio kući. Sa porodicom je bio u kućnom pritvoru sve do 4. juna, kada su Stojanovići i tri poginula srpska borca u Kruškama razmijenjeni za šest živih pripadnika takozvane Armije BiH. Stojanovićima je u selu ostala sva pokretna i nepokretna imovina, a oni su utočište našli kod kuma Zorana Miloševića u zaseoku Dženarike – navedeno je u monografiji.
Slobodan otišao od kuće da spasi psa
Slobodan Stojanović, sin Ilije, tugovao je za psom koji mu je ostao kući, te je često tražio da ode nazad u selo, odveže psa i dovede ga kod kuma kući.
– Roditelji su ga odvraćali od te ideje, ali se dvanaestogodišnji Slobodan teško mirio s tim. Ne odustajući od te namjere, Slobodan je 27. jula 1992. godine otišao od kuće, prošao kroz barikade i otišao u pravcu rodne kuće da bi doveo psa. Njegovog oca Iliju, koji je u to vrijeme bio u Zvorniku, o Slobodanovom nestanku obavijestila je lokalna komanda srpske vojske – precizira se u monografiji.
Slobodanov otac je, dodaje se, već narednog dana “glasom sa brda na brdo” pregovarao sa muslimanskom stranom i tražio informacije o sinu.
Uvjeravanja da je Slobodan živ
Sa druge strane dolazila su uvjeravanja da je Slobodan živ i da je na sigurnom u Tuzli i da njegovi ne brinu. Narednih dana Ilija je uporno tražio informacije o sinu, ali je uvijek dobijao isti odgovor.
U nastavku potrage Ilija je od više muslimana dobio informaciju da mu je dijete ubijeno i da je za taj zločin kriva Elfeta Veseli zvana Kosovka, koja se po izbijanju građanskog rata u BiH pridružila jedinici Nasera Orića i učestvovala u diverzantskim akcijama muslimanskih zločinaca u Podrinju.
Potrage za Slobodanom sjeća se i Mile Vukadinović, tadašnji pripadnik Drugog bataljona Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske.
– Nakon saznanja šta se desilo dječaku Slobodanu, riješili smo da pregovaramo uz pomoć megafona. Mještani su pričali sa muslimanskom vojskom, odnosno sa nekim podvornikom (domarom) škole u Bakračima. Rekli smo mu da ćemo razmijeniti i mrtve i ranjene samo da se dijete spasi. On je u prvi mah odgovorio da se neće djetetu ništa desiti. Nakon desetak minuta, po glasu mlađi čovjek je njihovom pregovaraču oteo megafon i rekao da od razmjene neće biti ništa dok u Zvornik ne dođu tenkovi iz Tuzle – rekao je Vukadinović.
Postoje indicije da je Slobodan bio živ po zarobljavanju i da su ga vojnici vodili sa sobom.
Dječak zlostavljan u zarobljeništvu
Dževad Hodić, koji je u to vrijeme bio pripadnik takozvane Armije BiH, na suđenju Veselijevoj izjavio je da je dječaka viđao nekoliko puta, a da ga je jednom prilikom vidio samog. Dječak je bio go do pasa, a na desnom ramenu imao je masnicu i ogrebotinu.
Da je Slobodan bio u zarobljeništvu i da je zlostavljan potvrdio je i Omer Đulbegović, saborac Elfete Veseli koji je naveo da su dječaka prvo držali zatvorenog u podrumu. Prema njegovom svjedočenju, dječaka su dvojica vojnika takozvane Armije BiH nakon 20 do 25 dana odveli da im pokaže gdje je navodno Slobodanov komšija zakopao pušku “M-48”.
Nakon što je Slobodan pokušao da pobjegne, vojnici su ga uhvatili i istukli. Da je dječak pokušao da pobjegne svjedoči i Mustafa Tučić, ali on tvrdi da se to desilo kada su ga vojnici vodili na kupanje i da je tom prilikom dobio batine.
Tučić navodi da je isti ili naredni dan njegov rođak Fahrudin Demirović zvani Gumeni došao sa dječakom na kojem se vidjelo nekoliko modrica.
Na suđenju Veselijevoj, Demirović se prisjetio da je jednom vidio Slobodana u ćošku, golog i da su svi galamili na njega, jer je pokušao pobjeći kada su ga kupali. Pokušao je da pomogne i uspio da smiri galamu.
Naredno jutro, Demirović je krenuo na teren i svratio je da vidi Slobodana.
– Vidim sjedi s ručicama u krilu… Gleda i trese se. Gleda me krupnim okicama, smirio sam ga sa pričom da će vjerovatno biti razmijenjen – rekao je Demirović. Nakon što se vratio sa terena saznao je da je Slobodan ubijen.
Vojska Republike Srpske oslobodila je Donju Kamenicu 16. Februara 1993. godine i od tada su tražena nestala lica.
(Glassrpske)
