Ako je Ur umirao plačući, a Niniva vrišteći, Persepolis je nestao u plamenu izazvanim opijenošću trijumfom, vinom i osvetom. Iako istoričari do danas nisu saglasni u ocjeni razloga nestanka tadašnjeg centra svijeta, sigurno je da uništenje već pokorenog grada nije bila vojna nužnost.
Da li je u pitanju osveta za paljenje Atine 150 godina ranije, pijana ludost ili teatralna poruka osvajača, nikada sa sigurnošću nećemo znati. Činjenica je da je uništenje Persepolisa bio definitivan slom poraženog carstva.
Prestonica carstva koje nije moralo da prijeti
Na visoravni današnjeg Irana, okružen planinama i tišinom, Persepolis je bio ceremonijalno srce Ahemenidske imperije – najveće države koju je svijet dotad poznavao. Imperija se prostirala od rijeke Ind do Egejskog mora, i od Centralne Azije do Egipta.
Persepolis nije bio grad za svakodnevni život. Bio je pozornica moći, kraljevski grad u pravom smislu tog izraza. Gradili su ga Darije i Kserks, kao grad dostojan njih samih – kraljeva koji su sebi i podanicima ličili na bogove.
Bio je središte svjetske civilizacije, ishodište brojnih delegacija iz cijelog svijeta. Za razliku od reljefa u Ninivi, na onima u Persepolisu uklesani su narodi koji dolaze mirno, noseći darove – ni okovani ni poniženi, nego dostojanstveni.
A tu se može vidjeti i razlika u odnosu na Asirce, prethodne vladare svijeta – Persijska moć se nije temeljila, barem ne isključivo, na goloj sili i javnom teroru, nego na poretku, zakonu i toleranciji.
Simbol poniženje Grčke
Međutim, nisu svi gledali na Persepolis kao na mjesto civilizacije i prosperiteta. Za Grke, Persija nije bila tek još jedan protivnik, nego smrtni neprijatelj ukaljan neoprostivim grijehom.
Persijska invazija na Grčku, koja je kulminirala paljenjem Atine, nikad nije zaboravljena, a generacije su odrasle u želji za osvetom. A osvetu je donio najveći grčki sin!
Put ka srcu Persije
Aleksandar Veliki Makedonski je iz Evrope krenuo na istok sanjajući megalomanske snove. Ti snovi su, međutim, vrlo brzo postajali stvarnost.
Prva velika, a možda i presudna pobjeda desila se kod Isa u južnoj Anadoliji 333. godine p.n.e., kada je persijski car Darije poražen pobjegao sa bojišta, ostavljajući svoju majku ženu i djecu na milost i nemilost Aleksandru.
Bio je to prvi poraz persijske vojske da je predvodi kralj lično u dva i po vijeka njihove dominacije, ali i udarac od kojeg se imperija nikada nije oporavila.
Drugu veliku bitku, možda još poznatiju, Aleksandar je ostvario kod Gaugamele u današnjem Iraku, nakon dvije godine pustošenja Persije. Ahemenidsko carstvo bilo je srušeno, a pred Grcima su kao na dlanu stajali gradovi o kojima su do skora mogli samo da maštaju.
Tri grada poraženog carstva
Poraženim carstvom su dominirala tri grada – Vavilon, Suza i Persepolis. Sva tri su u imperiji imala različiti ulogu, i svakom je najveći osvajač namijenio drugačiju sudbinu.
Vavilon je bio grad veći od života, ogromna i prebogata metropola koja je postojala mnogo duže nego Persijsko carstvo.
Aleksandra Velikog je dočekao širom otvorenih kapija, iz klicanje stanovništva i sveštenstva Aleksandru kao oslobodiocu, a ne kao osvajaču. Bio je to mudar potez, jer su tada upoznali Aleksandra političara, a ne Aleksandra pokoritelja.
Grad je sačuvan, lokalne religije poštovane, a administracija je ostala ista kao ranije. Aleksandar je time želio pokazati da on nije uništitelj, nego novi legitimni vladar Azije. U tome je imao uspjeha – preuzevši Vavilon, Aleksandar je preuzeo i carstvo, a nije ga uništio.
Grad Suza je bila nešto drugačija priča. Bio je to grad bez velikog strateškog ili političkog značaja, ali je bio istinska riznica carstva. Predat je bez borbe, ali ono što je iz njega odnijeto smatra se najvećim ratnim plijenom u istoriji ratovanja – Istoričari procjenjuju da je zaplijenjeni oko 50000 talenata srebra i zlata. Finansiranje pohoda do kraja svijeta bilo je osigurano.
A Persepolis se našao, kako izreka kaže, na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Aleksandar je shvatao da svojim vojnicima, koji su ga pratili hiljadama kilometara kroz nemoguće uslove i donijeli mu najveće pobjede u istoriji svijeta mora dati oduška.
Vavilon je pošteđen zarad Aleksandrove titule i ugleda, Suza zarad Aleksandrovih finansija, a na nekome su kola morala da se slome. Aristotelov učenik je shvatio da bi sebe doveo u opasnost ukoliko bi nastavio insistirati na čeličnoj disciplini koja je krasila pohod još od prelaska u Malu Aziju. On je vojnicima, pa i sebi samom, dao dva dana bez pravila i zakona.
Dva dana bez zakona
Aleksandar, tada 25-godišnjak, povukao se u kraljevsku palatu i dva dana je posvetio pretjerivanju u svakom mogućem duševnom i tjelesnom zadovoljstvu koje je uključivalo piće i blud. A ni njegovi pratioci nisu puno zaostajali.
Za prilično smijerne Grke, nenaviknute na istočnjačka pretjerivanja, godinama iznurene ratovanjem i čitanjem od pustinje do pustinje, realnost je bila potpuno iskrivljena, a zdrav razum više nije postojao.
Prema antičkim izvorima, u jednoj noći – nakon gozbe, u atmosferi pijanstva i euforije – donosi se odluka: grad će biti spaljen do temelja!
Noć kada je zapaljena imperija
Da li je odluka bila spontana, izazvana pijanstvom i razvratom, ili promišljena, kao simbolično uništenje poražene imperije, istoričari raspravljaju i danas. Ali, na sudbinu Persepolisa to je najmanje važno – ishod je naupitan. Grad Persijanaca, kako su ga Grci zvali, nestao je u plamenu.
Zapaljene su palate sa neprocjenjivim umjetninama od drveta i tkanine, privatne kuće,
Da se razumijemo, pljačkaški plijen iz Persepolisa bio je tek nešto manji nego u Suzi. Ali, uništenje koje ga je pratilo ostalo je zapamćeno vijekovima.
Vatra je progutala monumentalni carski kompleks na velikoj kamenoj terasi iznad grada. Teško je stradala je Apadana, ogromna ceremonijalna dvorana koja je gostila emisare iz cijelog svijeta. Potom i Hadiš, privatna palata Kserksa I, najveća rezidencija u Persepolisu. Nije bolje prošao ni Tripilon, Centralna ceremonijalna palata, a na kraju i do poda opljačkana riznica. Drveni krovovi, grede od kedra i čempresa, luksuzne tapiserije i namještaj pretvorili su se u gorivo koje je omogućilo da se vatra raširi velikom brzinom, a potpunog uništenja su se spasile samo građevine od kamena.
Grad bez lamenta
Za razliku od Ura, Persepolis je stradao bez „lamenta“. Nije bilo tužbalica bogova niti plača grada nad sobom samim. Grad nije oplakivan, jer više nije bilo dozvoljeno da se pamti kao tragedija. Počela je nova era, u kojoj nije bilo više carstva čiji je Persepolis bio simbol.
Aleksandar je grad uništio ritualno, kao središte poražene imperije, mjesto gdje se bivša vlast legitimisala simbolima, ceremonijama i kontinuitetom. Dok je tvrdio da je nasljednik persijskih kraljeva, uništio je njihovo najsvetije mjesto. Prekinuo je narativ persijske vječnosti i zamijenio ga sopstvenim.
Persepolis je bio specifičan i po tome što, i pored velike važnosti za carstvo, kao ceremonijalni grad nije imao veliki broj stalnih stanovnika kao, recimo, Vavilon. Većina je uspjela da pobjegne ili prije samog ulaza Grka u grad, ili dok su osvajači bilo obuzeti pljačkom. Po antičkim mjerilima, nikakvog masakra stanovnika nije ni bilo.
Ruševina moći
Nakon razaranja, Persepolis nikada nije obnovljen. Nije pretvoren u provincijski grad, nije dobio novu ulogu. Ostao je ruševina koja je lagano tonula u zaborav.
Vjekovima je stajao kao nijemi spomenik spaljenoj imperiji. Lokalno stanovništvo ga je zvalo „Mjesto od četrdeset stubova“, a u narednim vijekovima je, umjesto grada, postalo mjesto kojim su se vladari nakon Aleksandra pokušali legitimisati kao nasljednici Persije.
Persija je, na neki način, ipak nadživjela svog osvajača – Preživjela je kroz persijski kulturu, administraciju i elitu koja je uspevala da se uklopi u svaku imperiji koja je došla nakon Aleksandra.
Nastaviće se…
Mladen Trbić
