Aleksandra Bogdanović iz Bijeljine je svestrana djevojka koju je teško staviti u okvir samo jedne profesije. Profesionalno se bavila sportom, istovremeno je posvećena umjetnosti, ali i arhitekturi koju je odabrala za životni poziv. Kako je Indonezija promijenila njen pogled na svijet i u čemu je tajna njenih realističnih portreta, samo su neke od tema kojih se dotakla u intervjuu za NoviGlas.
Lična karta
Aleksandra ima 24 godine. Njena trenutna adresa je Beč, gdje pohađa master studije arhitekture. Rođena je u Bijeljini gdje je završila osnovnu i srednju školu. Godinama je trenirala rukomet u ŽRK „Radnik“, a sve to isprepleteno je slikarstvom.
„Slikarstvo je oduvijek bilo sastavni dio mog života. Od trenutka kada je učiteljica smatrala da mi roditelji crtaju domaće zadatke pa sve do sada kada sam se odlučila za profesiju kroz koju se donekle prožima isto. Iako samouka nastojim da se usavršavam i izučavam različite tehnike“, započinje priču za NoviGlas Aleksandra.
U poslednje vrijeme njen rad je uglavnom fokusiran na portrete.
„Uzevši u obzir činjenicu da su facijalne karakteristike ono što osobe čini jedinstvenim i prepoznatljivim, smatram ih posebno zahtjevnim i na svaku od njih gledam kao na novi izazov. To je takođe nešto za šta se ljudi radije odlučuju pri kupovini slika/crteža. Minijature su posebno omiljene, jer se akcenat stavlja na situacije i predmete koji Vas povezuju sa dragom osobom, kojoj je dati poklon namijenjen“, objašnjava nam Aleksandra.
Indonezija i novi pogledi
Aleksandrina velika ljubav su putovanja i izučavanje jezika. Putovanja, kaže, obogaćuju čovjeka, kroz njih svaka individua širi horizonte jer se susreće sa novim kulturama, religijama i načinom života.
„Putovanje koje je umnogome promijenilo moj život je svakako obilazak Indonezije i ostrva Bali. Inicijalna ideja jeste bila ljetna škola arhitekture za studente u trajanju od mjesec dana. Spoj korisnog i lijepog. To je putovanje koje je u potpunosti promijenilo moj pogled na svijet, perspektivu i način na koji razmišljam. Upoznala sam divne ljude i stekla prelijepa iskustva“, prisjeća se Aleksandra za NoviGlas.
Kako kaže, u Indoneziji se za nju otvorio jedan potpuno drugačiji, skoro nestvaran svijet.
„Netaknuta priroda, ali i ljudi koji vas srdačno dočekaju gdjegod se vi našli, to je bio veoma jak utisak. Oni žive u simbiozi sa prirodom i to je njihov „recept“ za srećan život”, kaže Aleksandra.
Poliglota
Ovo putovanje uticalo je na nju i u još jednoj sferi. Naime, pored četiri jezika koja već govori, engleskog, njemačkog, španskog i ruskog, počela je da izučava i indonežanski jezik.
„Trudim se da konstantno radim na sebi. Jedino ono što ulažete u sebe je istinski samo vaše i to vam niko ne može oduzeti. Moja velika ljubav su putovanja i izučavanje jezika i nastojim se da napredujem u tom smjeru“.
Bijeljina?
Iako je zbog obrazovanja otišla iz rodnog grada, Bijeljina je za nju rasadnik mladih, pametnih i talentovanih ljudi željnih dokazivanja.
„Voljela bih da se u nekoj skorijoj budućnosti pruži šansa mladim ljudima da se razvijaju i što više podstiču u istrajnosti ka svome cilju“ kaže za NoviGlas.
Važna karika za nju je i sport.
„Godinama sam trenirala rukomet u „ŽRK Radnik Bijeljina“ pa mogu da tvrdim da je značaj sporta ne samo za fizički razvoj, već i za timski rad, osjećaj pripadnosti, cjeline“.
Velike želje
Kada bi u Bijeljini u budućnosti postojala ulica Aleksandre Bogdanović, ova mlada djevojka bi voljela da to bude iz sljedećeg razloga.
„Voljela bih da kažu „To je arhitekta koja je podigla, na primjer, ikonu Bijeljine“, kaže Aleksandra kroz osmjeh i dodaje,“Skromno… Voljela bih da ostavim neki trag iza sebe koji će biti posvećen upravo budućim, mladim generacijama, da li u vidu neke fondacije, škole jezika, sporta ili slikanja“.
NoviGlas
