NOVI GLAS

Doktori otkrili šta ljudi najčešće izgovaraju pred smrt

Suočeni sa smrću, koje bi posljednje riječi izašle iz vaših usta?

Doktori koji se bave palijativnom njegom otkrili su da posljednje riječi ljudi obično spadaju u dvije kategorije – dirljive i potresne.

Pacijenti su mirno preminuli izgovarajući da nisu imali nikakvih kajanja, dok su drugi izražavali tugu što su uzimali svoj život zdravo za gotovo.

Medicinska sestra u hospiciju Džuli MekFaden je za DailyMail ispričala kako su pacijenti često pozivali svoje roditelje koji su preminuli davno, ili čak bivše ljubavi koje nisu vidjeli godinama.

Međutim, ona je takođe čula i pacijente koji su mirno izgovarali „Volim te” onima koji su im bili u blizini.

„To obično nije na posljednjem izdahu. Mnogi ljudi misle da je to kao u filmovima – dramatična, posljednja izjava nečega što su uvijek zažalili ili nečega što su željeli da svi saznaju. To stvarno nije tako“, objasnila je MekFaden.

Ona je takođe napomenula da se često izgovaraju i riječi poput „Hvala“, „Oprostite mi“, „Molim vas, oprostite“ i „Doviđenja“.

Iskustva sa mreža

Džuli je počela da dijeli svoje znanje i iskustva na TikToku, gdje je stekla više od 1,2 miliona pratilaca i 12,4 miliona lajkova.

Hospicijska njega je vrsta zdravstvene zaštite koja se fokusira na pomoć terminalno oboljelim pacijentima da ublaže bol i patnju, kao i na emocionalne i duhovne potrebe pred smrt.

„Govoreći sa ljudima svaki dan koji umiru, najveća stvar koju ljudi ne cijene je svoje zdravlje“, rekla je Džuli.

„Mnogo stvari uzimamo zdravo za gotovo – da možemo da vidimo, jedemo, gutamo, hodamo, živimo potpuno bez bola. Mnogi ljudi kažu da to nisu cijenili i da bi željeli da jesu.“

Neostvareni snovi i kajanje

Ljudi često kažu da „žele da nisu prokockali svoj život radeći“ i žene, naročito, govore o dijetama i žale što su se brinule o tome kako izgledaju njihova tijela, ili što nisu jele ovo ili ono zbog dijeta i pokušaja da izgledaju na određeni način.

Međutim, dr Mina Čang, ljekar palijativne njege iz San Franciska, rekla je za DailyMail da je najčešća stvar koju čuje od svojih pacijenata: „Nemam nikakvih kajanja“.

Druga česta tema kod ljudi pred smrt je „neizražavanje svojih osjećanja prema porodici ili voljenima“.

„Ako su se neko vrijeme svađali, kažu: ‘Zašto nisam ranije rekao izvinjavam se? Zašto nismo ponovo uspostavili kontakt ranije?'”, kaže Džuli MekFaden.

„Sada, suočeni sa sopstvenom smrtnosti, počinju da razmišljaju o smrti svojih roditelja. I kažu: ‘Nikada ih nisam pitao, koja je bila njihova omiljena uspomena iz djetinjstva?'“

Razmišljanja o prošlim odnosima

Ona dodaje: „To ih tjera da razmišljaju o ljudima koje su izgubili i o tome šta žele da urade drugačije sada kada umiru, i kako žele da kažu svojoj djeci ili porodici. A ako su od njih otuđeni, žaliće što su čekali tako dugo da se ponovo povežu, ako ikada.“

Međutim, nisu svi u stanju da izgovore prave riječi.

„Mnogo puta, na kraju života, ljudi to uopšte ne spomenu, jer su toliko u negaciji da ne žele da govore o stvarima poput kajanja… Nisu uvijek fokusirani na to jer pokušavaju da ne misle o tome. Zavisi od osobe“, rekla je MekFaden.

„Većina ljudi ne izgovara uz posljednji dah, ali ako to i učine, obično je to ‘Volim te’. Obično je to, ‘U redu je’, kao da hoće da utješe nekog drugog, ili nešto poput ‘Spreman sam’.“

Povratak u djetinjstvo

Ponekad se ljudi ponovo ponašaju kao djeca.

MekFaden je ispričala: „Mnogi ljudi izgovaraju imena svojih roditelja. Ili kažu ‘mama’ ili ‘tata’, ili ime bivšeg muža koji je već preminuo.“

„Ako izgovore nešto blizu smrti, obično je to kratko, tiho i nečujno. Teško je zaista razgovarati.“

Ona je takođe objasnila da pozivanje na preminule roditelje može imati veze sa tim što su roditelji „izvor utjehe“.

„Uvijek pričam da je smrt poput rođenja“, rekla je ona. „Ljudi su kao bebe.“

Zaboravljeni jezici

Jezici koje ljudi govore mogu se promijeniti u posljednjem trenutku.

MekFaden je rekla: „Njihov prvi jezik je italijanski, ali su živjeli negdje gdje su govorili engleski 50 godina, ali kada se približavaju smrti, ponovo počnu da govore italijanski.“

„Njihova porodica ih nije čula da govore italijanski godinama i sada će samo govoriti italijanski, ili neki čudni jezik, poput jidiša, iz svog rodnog kraja koji nisu posjetili 80 godina.“

„Ponekad govore stvari koje nemaju smisla. Ali ponekad nemaju smisla za nas, ali mogu imati za njih. Kažu, ‘Moram da idem kući’.“

„Možda govore o našem drugom domu, ako postoji život poslije smrti. Ljudi stalno govore o domu ili odlasku negdje, ili o tome da moraju da odu, kao da idu na put.“

Nezaboravna iskustva sa pacijentima

Džuli MekFaden je ispričala nezaboravna iskustva sa pacijentima.

„Jedna žena, zaista smo se povezale. Rekla mi je: ‘Cijelog života sam bila hrišćanka, i još uvijek ne znam šta će biti kada umrem, da li ću samo zatvoriti oči i otvoriti ih i vidjeti Boga?'“

„Naravno, nisam znala. Paničila sam u tom trenutku i pomislila, moraš imati odgovor. A onda sam pomislila, ne, Džuli, budi iskrena. Rekla sam, ‘Ne znam.'“

„I ona je samo smijala, a onda sam i ja počela da se smijem. I kaže: ‘Pa, izgleda da ću saznati.'“

 

 

 

 

POSTANIMO PRIJATELJI