NOVI GLAS

Glas prošlosti – Drugi svjetski rat i opsada Lenjingrada: “Svi su umrli. Ostala je samo Tanja…”

Sjećanja na opsadu Lenjingrada za vrijeme Drugog svetskog rata, jednu od najdužih i najtragičnijih blokada jednog grada u 20. vijeku, ostala su sačuvana u dnevnicima dječaka i djevojčica koji su je doživjeli, ali je nisu svi i preživjeli.

Tekst sadrži detalje koji nekim čitaocima mogu biti uznemirujući

Kuponi za hranu i iznurujuća glad u njenom nedostatku, česta bombardovanja i još češće sahrane, ali i leševi koji danima leže na ulicama samo su djelići tragedije koja se tokom Drugog svjetskog rata sručila na stanovnike sovjetskog Lenjingrada.

Opsada Lenjingrada, današnjeg Sankt Peterburga, počela je 8. septembra 1941, prije tačno 80 godina.

Za skoro 900 dana, koliko je grad bio pod blokadom, umrlo je više od milion ljudi, oko trećine tadašnjeg broja stanovnika.

Najviše njih, od gladi.

“Glad je užasno fizičko mučenje”, zapisala je na jesen 1941. u dnevniku Ljera Igoševa, koja je na početku opsade imala samo četrnaest godina.

“Kao i druga fizička mučenja, ne može se do kraja opisati riječima – morate je sami osjetiti, misli i osećanja blijede, a sve o čemu možete da razmišljate je hrana.” Među svedočanstvima o jednom od najstrašnijih događaja u ruskoj istoriji 20. veka, kao posebno dirljivi zbog neposrednosti izdvajaju se upravo dnevnici koje su u opkoljenom gradu vodila djeca.

BBC na srpskom je priredio tri dječije ispovesti iz knjige Deca rata: Dnevnici 1941-1945(Children of War: Diaries 1941-1945).

 

Svi su umrli. Ostala je samo Tanja’

 

Dnevnik od samo sedam redova, koji je Tanja Savičeva vodila između jedanaeste i dvanaeste godine, učinio je da ostane upamćena kao ruska Ana Frank.

Potresne bilješke u kojima Tanja suzdržanim, hroničarskim tonom bilježi smrti bliskih članova porodice, prevedene su na mnoge jezike.

Tako je djevojčica postala jedan je od simbola stradanja u Drugom svjetskom ratu koji je, prema podacima američkog Memorijalnog muzeja posvećenog Holokaustu, odnio više od dva miliona dečijih života.

Tanja je rođena 1930. godine u Lenjingradu, kao najmlađa od petoro dece.

Puno ime bilo joj je Tatjana Nikolajevna Savičeva.

Njen otac je držao pekaru i prodavnicu slatkiša, ali pošto mu je posao dobro išao dvadesetih, komunisti su smatrali da se obogatio zahvaljujući zaokretu u ekonomskoj politici.

Omražen kao novopečeni bogataš, deceniju kasnije se našao na meti režima, pa mu je imovina oduzeta.

Kao djeca bivšeg privatnika, Savičevi nisu mogli da studiraju, niti da se učlane u komunističku omladinu.

Po Tanji se danas zove asteroid 2127-TANYA, koji su astronomi 1971. godine uočili iz opservatorije na Krimu.

Dnevnik koji je vodila bio je jedan od dokaza protiv nacista u Nirnberškim procesima, na kojima se sudilo čelnicima Trećeg Rajha.

 

Dnevnik Tanje Savičeve (originalna punktuacija)

 

Ženja je umro 28. decembra u 12 prepodne 1942

Baka je umrla 25. januara u 3 popodne 1942

Ljoka je umro 17. marta u pet ujutro 1942

Ujka Vasja je umro 13. aprila u 2 ujutro 1942

Ujka Ljoša 10. maj u 4 popodne 1942

Mama 13. maj 7.30 ujutro 1942

Savičevi su umrli. Svi su umrli. Ostala je samo Tanja.

(redakcijski prevod)

Svjedoci tih godina tvrde da su između 1941. i 1942. beživotna tijela neretko ležala danima na ulici, a nije bilo nikog da ih odnese.

Iako se sklonila iz Lenjingrada, Tanja nije uspjela da pobedi tuberkulozu.

Preminula je jula 1944. godine u sirotištu u selu Šatki u Njižegarodskoj oblasti, na oko 1.200 kilometara od rodnog grada.

Tanjin dnevnik je poslije rata pronašla njena sestra Nina, koja se od 1942. vodila kao nestala.

Ležao je u ukrasnoj kutiji, pored svijeća sa crkvenog venčanja njihovih roditelja.

Dnevnik se danas čuva u Državnom muzeju istorije Sankt Peterburga.

 

‘Ne želim ponovo da jedem mačku’

 

Valerija Nikolajevna Igoševa, Ljera za najbliže, imala je četrnaest godina kada se nekadašnja carska prestonica našla pod opsadom.

Sile osovine krenule su na Lenjingrad ubrzo po početku invazije na Sovjetski Savez 22. juna 1941.

Sovjetska Ukrajina je brzo pala u njihove ruke i nacisti su prema gradu na Baltičkom moru napredovali već u avgustu.

Pošto je sovjetska vojska pružala jak otpor, nacisti su se odlučili na blokadu grada, pa su odsjekli sve kopnene prilaze.

“U gradu vlada užasna glad”, zapisala je Ljera Igoševa novembra 1941.

“Nema ničeg za jelo. 125 grama hljeba dnevno, a u prodavnicama nema skoro ničega”.

Stanovnici su jeli pacove, konje, pse i mačke, a navodno je bilo i slučajeva kanibalizma.

Pojedini svjedoci navode da su ljudi čak jeli leševe.

Za skoro tri godine opsade, Lenjingrad je mnogo puta bombardovan iz vazduha.

Porodica je uspjela da se evakuiše već prije kraja 1941. godine, rutom preko zaleđenog Ladoškog jezera, jedinog izlaza iz grada koji je narod prozvao Put života.

Bila je to svojevrsna sreća u nesreći – jedna od najoštrijih zima na sjeveroistoku Rusije te godine je omogućila evakuaciju ljudi, ali i dopremanje hrane i goriva.

Iako je bila svjedokinja stotinak od 900 dana opsade, Ljerini dnevnički zapisi pokazuju da je užas blokade itekako osjetila na svojoj koži.

 

Dnevnik Ljere Igoševe, odlomak

 

29. novembar 1941.

Nedavno se nešto dogodilo, nešto istovremeno lijepo, ali i odvratno i strašno.

Tata je donio mačku.

Stavio je živu mačku u aktovku i donio je.

Ranije se šalio da ćemo možda morati da jedemo mačke, ali to nikada nije otišlo dalje.

Bila sam užasnuta, a tata je rekao da je veoma gladan i da je mačka za njega, da ne brinem.

Nisam mogla da izdržim, preplavilo me je gnušanje i počela sam da plačem, pa sam otrčala da nađem mamu.

Polako sam se smirila. Shvatila sam da je to samo predrasuda.

Jedemo svinjetinu i mislimo da je to dobro meso, ali svinje jedu svašta.

Mačke su čistije.

Ovo je mačka naših prijatelja, veoma je čista, uvijek je jela iz svojih tanjirića i lijepo su je hranili.

Da skratim, tata je odrao mačku, vidjela sam meso koje je izgledalo sasvim u redu, ukusno je delovalo i…. Pojeli smo je.

Ukus nije bio čudan, prijalo je, ali smo krili tanjire jedni od drugih i jedva smo mogli da se gledamo u oči dok smo jeli.

Ne želim ponovo da jedem mačku…

Ali ko zna, možda nećemo imati izbora.

(redakcijski prevod)

 

Bježeći iz Lenjingrada preko Ladoškog jezera, Ljera je dnevnik iznijela ušiven u postavu kaputa.

Sačuvala ga je sve do starosti, a prije nekoliko godina ga je u malom tiražu u Rusiji objavila njena ćerka Tatjana.

Kada je 2016. njen dnevnik uvršten u knjigu Djeca rata, Ljera Igoševa živjela je u Vladivostoku, na krajnjem istoku Rusije.

BBC na srpskom nije uspeo da potvrdi da li je još živa.

 

Kako su izgladneli muzičari 1942. svirali Šostakoviča

 

Početak opsade u Lenjingradu je zatekao i čuvenog kompozitora Dmitrija Šostakoviča, piše BBC.

Kao istaknuti stvaralac, uspio je da se evakuiše već 1. oktobra 1941, a za sobom je ostavio nešto notnih zapisa.

Godinu dana kasnije, note je slučajno pronašao dirigent Karl Elijasberg.

Bila je to danas nadaleko čuvena Sedma simfonija, sada poznata kao Lenjingrad.

Prvi su je čuli stanovnici opkoljenog grada.

Elijas je odlučio da okupi muzičare sa kojima je sarađivao prije početka rata, ali je naišao na surove prepreke – neki su već bili umrli, drugi bolesni, treći su bili previše slabi da bi svirali.

Ipak je uspio da okupi 15 muzičara i uveo je veoma strogu disciplinu – oni koji bi zakasnili na probu, sve i da je zbog sahrane člana porodice, tog dana bi dobili manju porciju hljeba.

Pred nastup 9. avgusta, po čitavom gradu postavljeni su zvučnici kako bi stanovnici, ali i nacisti, mogli da čuju koncert.

Nekoliko sati prije koncerta, Sovjeti su izbombardovali Nemce da ih ućutkaju, kako bi muzičari mogli da sviraju bez prekidanja.

“Bio je to veoma čudan osjećaj”, ispričala je Olga Kvade, koja je tada imala 18 godina, za BBC 2016.

“Djelovalo je nemoguće – blokada, sahrane, smrt, glad i sala Filharmonije – bilo je neverovatno”.

Dnevnik koji je Tanja vodila postao je jedan od simbola opsade

‘Ne mogu ni da hodam ni da radim’

Iako je nedostatak hrane dovodio do slabosti, ljudi su i tokom blokade morali da rade, pričaju svjedoci.

Uglavnom su žene kopale rovove i radile u fabrikama, a muškarci išli na front.

Radila su i djeca, o čemu u svom dnevniku svedoči i tinejdžer Jura Rjabinkin, rođen 1925. godine.

Ovaj petnaestogodišnjak takođe bilježi kako je 29. juna 1941. dobio vojni poziv.

“Bilo je to obavještenje od Vojnog komesarijata da smo majka i ja upisani kao dobrovoljci Crvene armije”, navodi.

“Prvo sam osejtio nešto slično ponosu. A onda sam se uplašio, ali je ponos nadjačao strah…”.

Jura nikada nije otišao u borbu – radio je, živeći sa majkom i sestrom.

Međutim, bilo je sve teže – pojedinim danima, porcija hljeba od 125 grama bila je jedina hrana, koju je trebalo podijeliti na tri dela – za doručak, ručak i večeru.

Dnevnik Jure Rjabinkina, poslednji unos

 

6. januar 1942.

Gotovo da uopšte ne mogu ni da stojim, ni da radim.

Skoro da uopšte nemam snage.

I majka jedva hoda.

Ne mogu ni da zamislim kako joj uspjeva – stalno me udara, tjera me, viče.

Ima nervne napade, bijesna je samo kad me vidi – ovako beskorisnog, bez energije, izgladnjelog, kako se jedva krećem, uvijek sam joj na putu, “pravim se” da sam bolestan i bespomoćan.

Ali ova bespomoćnost nije glumatanje.

Nije! Nije pretvaranje, sva snaga me napušta, odlazi, nestaje.

Vrijeme se razvuklo, sve ide sporo, traje i traje…

O, Bože, šta mi se to dešava?

(redakcijski prevod)

 

Najverovatnije su njeno narušeno mentalno zdravlje i Jurina iznurenost doveli do majčine odluke da ga ne povede kada je porodica dospjela na listu za evakuaciju.

Jurina osam godina mlađa sestra Irina, koja je sačuvala dnevnik, sjeća se da je brata poslednji put videla naslonjenog o panj, kako se pomaže štapom, bez snage da se održava na nogama.

Irina je ispričala da je majka cijelim putem plakala, govoreći da su ostavili Juru.

Majka je umrla u putu, na železničkoj stanici, pred ćerkinim očima.

Ne zna se šta se dogodilo sa Jurom.

 

Jedna od najdužih i najrazornijih opsada u prošlog vijeku završila se 27. januara 1944. godine, nakon što je Crvena armija prinudila naciste da pomjere položaje na stotinak kilometara od grada.

Pre povlačenja, nacisti su bombardovali carske palate u okolini današnjeg Sankt Peterburga – Katarinin dvorac u Carskom Selu, kao i dvorce Petergof i Gatčina, koji danas muzeji i poznate tačke na turističkoj mapi.

Činjenica da je Lenjingrad pretrpio velike žrtve, ali nije pao u ruke nacista, ispostavila se kao važna za uspostavljanje poslijeratne kulture ponosa u Sovjetskom Savezu.

Lenjingrad je 1. maja 1945. postao jedan od 12 gradova u bivšem SSSR-u koji su ponijeli počasnu titulu grad-heroj.

 

 

 

(BBC/B92)

Bijeljina

POSTANIMO PRIJATELJI

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned empty data. Please authorize your Instagram account in the plugin settings .