NOVI GLAS

NoviGlas Bijeljina – Valentina Vidaković : “I bi Čehov u Bijeljini…”

Ništa novo neću reći ako napišem da je Bijeljina mali grad. Potvrdu za to, između ostalog, gotovo svakodnevno pronalazim u lakoći i brzini prenošenje informacija, saznanja. Tako je ovaj grad živio i prije umrežavanja.

Jasno je da čovjeku ni betonski ,,Alihodžin tabut’’ ne pomaže kada u ovoj sredini želi da sačuva svoj privatni život. Znajući sve to razumljivo je moje čuđenje jer gotovo svakodnevno susrećem ljude koji ne znaju da u našem gradiću već više od godinu dana postoji Gradsko pozorište ,,Semberija’’.

Toliko toga se čuje, prepriča, a brojni sugrađani ne znaju da je Gradsko pozorište iznjedrilo šest predstava, da su gotovo sve stvorene u čeličnom stisku pandemije, da pozorište radi, diše, živi uprkos brojnim nepovoljnostima od kojih virus svakako nije najveća. Veći problem je iluzija da jedno naseljeno mjesto može postati istinski grad bez kulturnih institucija i ozbiljnog novčanog ulaganja u njih. Ne zavaravajmo se, nije ozbiljno ulaganje niti kulturni događaj gostovanje predstave koja onim što ponudi najviše odgovara nekom estradnom nastupu, najobičnijoj tezgi koja se i stvara sa namjerom da se zadovolji znatiželja provincijske publike da vidi onog poznatog glumca ili glumicu. To pozorište nije!

Vijest o otvaranju Gradskog pozorišta za mene je bila jedna od najvažnijih novina u 2020. godini. Konačno, uzviknula sam, znajući da u ovom gradu postoje ljudi kojima je odlazak u pozorište, na promociju knjige, izložbu istinska životna potreba! Ja sam jedna od njih. Pozorište mnogo volim sa svim onim detaljima koji stvaraju i održavaju umjetničku iluziju. Putovala sam u druge gradove tražeći i pronalazeći kutke oaze, trenutke istinske katarze, često sam pronalazila neželjene, ozbiljne glavobolje zbog mučnih pitanja sa kojima me suočilo. Radost koju sam osjetila početkom maja, tačnije 8. maja, zbog toga što sam sve ovo pronašla u Bijeljini, u Gradskom pozorištu, gledajući predstavu ,,Ivanovo samoubistvo” urađenu po motivima Čehovljeve drame ,,Ivanov’’, traje već sedmicama.

Iščekivala sam premijeru pitajući se zašto Čehov sada i ovdje. Činilo mi se da je hrabrost baš u ovom korona-trenutku umjetnički preispitati temu samoubistva. Hrabrost je i ne pristupiti Čehovu kao svetom, ,,ne mijenjaj me ni slučajno” tekstu.  Smjelo je pojedincu čija je pažnja uglavnom trenutna i površna ponuditi predstavu koja traje četiri sata. Sve su to bili objektivni razlozi zbog kojih sam sa blagom strepnjom i sumnjom našla svoje mjesto u sali, duboku udahnula i …

Sve od tog trenutka je proteklo prebrzo, ni jedan jedini trenutak moje misli nisu bile van scene, na kojoj sam se u jednom trenutku našla zajedno sa ostalom publikom, ni sićušni detalj nije bio nepotreban, nemotivisan. Sve ali potpuno sve je bilo tako suptilno usklađeno – adaptirani tekst, gluma, scenografija, kostimi, muzika – da ne postoji bilo šta što mi nije prijalo, što me nije snažno uvuklo u iluziju, ganulo, uplašilo, nasmijalo. Kakav divan timski rad! Toliko različitih emocija, iznenađenja, zabrinutosti stalo je u ta četiri sata priuštivši mi umjetničko zadovoljstvo kakvo u Bijeljini nikada prije  nisam doživjela. Četiri sata divnog iskustva! Bio je to veliki trenutak za Gradsko pozorište, veliki trenutak za sve nas kojima je ono potrebno. Ovakvim predstavama mijenja se pozicija Bijeljine na kulturnoj mapi BiH, a sigurno i šire. I shvatila sam da je moja sumnja bila neopravdana jer, zaista, mladi reditelj i podjednako mladi ansambl i treba da budu hrabri i drski u svojim igrama i umjetničkim vizijama.

Nažalost, Bijeljina taj pozorišni zemljotres nije osjetila, nije reagovala na njega, ćutala je. Šteta, zaista šteta jer ova i ovakva predstava nam je svima prijeko potrebna. Potrebna nam je sada i ovdje zbog svega onoga sa čime se godinama suočavamo, kao i svih novih izazova koje je donijela pandemija. Potrebna nam je jer nam sigurno pomaže u našoj potrazi za odgovorom na pitanje – Šta nam je? Zašto nismo dobro? Potrebna nam je jer ova predstava proslavlja život raslojavajući i preispitujući odluku jednog čovjeka da ga okonča. Živimo uprkos svemu!

Zahvaljujući ,,Ivanovom samoubistvu’’ imam novog omiljenog pozorišnog reditelja, zove se David Alić. Zapamtite to ime! Taj mladi, pametni i talentovani čovjek je u našem pozorištu postavio i predstavu za djecu, ali i za svaku odraslu osobu koja se još uvijek djetetom smatra, ,,Čudne zveri na proveri’’ koja lagano uvodi djecu u svijet umjetnosti zadovoljavajući njihovu potrebu za igrom. Samo gledanjem ovako kvalitetnih predstava kod najmlađih sugrađana može se razviti navika odlaska u pozorište. Kulturna misija profesionalnog pozorišta je da obrazuje, odnjeguje publiku i zato treba početi na vrijeme. Glumački ansamble je dovoljno mlad, vrijedan, talentovan i hrabar da svoju prosvjetiteljsku misiju uspješno ispuni.

Novo izvođenje ,,Ivanovog samoubistva’’ je u subotu 5. 6. u 19.00h. Karte možete još uvijek pronaći. Sve informacije se nalaze na sajtu pozorišta. Nije sve tako sivo, Gradsko pozorište ,,Semberija” je iznjedrilo odličnu predstavu! Vjerujte profesorki!

 


Valentina Vidaković,
profesorka srpskog jezika i književnosti

Bijeljina

POSTANIMO PRIJATELJI

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned empty data. Please authorize your Instagram account in the plugin settings .