NOVI GLAS

“Zavedi mi um i imaš moje tijelo” – Šta je čitao slavni ruski pisac?

Mudar čovjek čita i mudre knjige i samoga sebe, govorio je Fjodor Mihajlovič Dostojevski.

Ova 2021 godina, protiče u znaku velikih jubileja – dva vijeka do rođenja i 140 godina od smrti velikana ruske i svjetske književnosti. Prije 150 godina objavljen je njegov roman „Zli dusi“, a prije 100, prvi put je preveden na srpski. Proteklo je i 160 godina od izlaska „Poniženih i uvrijeđenih“ i „Zapisa iz mrtvog doma“.

Iako je Dostojevski i danas, poslije toliko godina, jedan od literarnih divova o kojima se ispredaju toliki mitovi, piščeva opsjednutost pisanom rječju nikako nije još jedna od beskrajnih „bajki“.

„Zavedi mi um i imaš moje tijelo, pronađi mi dušu i imaćeš me zauvijek“, govorio je Dostojevski. Svoj um, ali i dušu hranio je knjigama „gutajući ih“ od djetinjstva.

Postojala je, kako se bilježilo, tradicija čitanja u domu Dostojevskih. Čitava porodica sjedela bi i naglas bi se iščitavale knjige. Tu tradiciju Dostojevski je kasnije „nametnuo“ i svojoj djeci. Kad bi bio uz njih, čitao bi klasike ne samo ruske, već i evropske literature. A, književnu edukaciju započeo je po „očevom receptu“ – čitanjem „Biblije“.

Ako se neko danas zapita koja je to djela majstor literature volio da čita, dovoljno je vidjeti djeliće njegovih pisama ili bilježaka. Kada mu je bilo 16 godina, već je iščitao Puškina, Dimu, Gogolja… Od klinačkih dana njegova strast ka literaturi bila je pregolema, no otac je smatrao da se od pisanja ne može živjeti, zbog čega Fjodora tjera da upiše Inžinjersku školu prvi Vojnoj akademiji u Petrogradu. I ispunio je očevu želju za „ozbiljnom školom“, ali tokom studija biva opčinjen Šilerom, toliko da, ne samo da zna napamet piščeve riječi, već ga sanja! Bratu Mihailu piše kako voli da vodi „rasprave“ i o djelima Homera, Šekspira…

U kasnijim pismima je priznavao kako se divi „Oblomovu“ Ivana Gončarova, a preporučivao je i Tolstojev „Rat i mir“.

Čitajući mnogo, uvijek bi se pohvalno izražavao o djelima Aleksandra Puškina i Nikolaja Gogolja. Jednom je i rekao da su svi ruski pisci „izašli iz Gogoljevog šinjela“. Fascinirali su ga i Gete, Viktor Igo, Didero, Šekspir, Bajron… Piščev „debi“ u svijetu literature bio je, zapravo, prevod djela još jednog pisca kojem se divio. Bio je to Onore de Balzak. Najprije je preveo 1843. godine Balzakov roman „Evgenije Grande“, nakon čega počinje da piše „Bijedne ljude“.

A koje su mu još knjige bile drage srcu? Evo pet djela, koje su za Dostojevskog imale posebnu vrijednost, po izboru magazina „Raša bijond“:

„Sva velika ruska književnost izašla je iz Puškina“, govorio je često Dostojevski. A Puškina je upijao od djetinjstva, pa ne čudi podatak da je većinu piščevih poema znao napamet! No, jedna mu je, možda zbog sopstvenog poroka, bila bliska srcu. U pitanju je priča „Pikova dama“ koju je Puškin originalno objavio 1834. godine u jednom časopisu. Dobro je znan podatak da je Dostojevski bio strastveni kockar. Zbog tog poroka putovao je širom Evrope, i maltene izgubio gotovo sav novac i imetak. Uostalom, tom poroku posvetio je i jedno čitavo djelo „Kockar“.

Oficir ruske vojske, njemačkog porijekla pokušava pošto-poto od stare grofice da sazna kako joj polazi za rukom da dobija sve kartaroške partije…kratak je siže „Pikove dame“. A Puškinova priča, kao parabola o pohlepi i užasnim posljedicama koje „sije“, očigledno je stalno „odzvanjala“ u glavi pisca…

Prvi moderni roman i temeljac zapadnoevropske književnosti, kako se „Don Kihot“ često naziva, djelo je kojem se Dostojevski često vraćao. Nebrojeno ga je puta pročitao, a uzimao ga je u ruke kad god bi „zapeo“ sa inspiracijom za pisanje…

Dvodijelna priča o zanesenom plemiću Donu Kihotu od Manče i njegovom vjernom partneru i saborcu Sanču Pansi, objavljena početkom 17. vijeka, zapravo je bezvremena poruka o suštini života. To pitanje suštine bilo je nešto što je Dostojevskog opsjedalo tokom čitavog života. I turobne misli koje su ga od mladalačkih dana pratile vjerovatno je pokušavao da razvije Servantesovim optimizmom da će „zlu odzvoniti i dobrom uskoro doći vrijeme“…

Ako se zna da su inspiracija Sandovoj za ovo djelo iz 1838. godine bili „Gusar“ i „Lara“ lorda Bajrona, kome se Dostojevski toliko divio, onda i ne čudi što je britanska spisateljica na ovom spisku. Ruski pisac je i sam volio priče sa nesvakidašnjim zapletima i čudnovatim junacima, a kod Sandove ga je opčinila, kako je bilježio, „čednost, i najviša čistota tipova i ideala koji provijavaju kroz djelo, ali i šarm uzdržanog tona priče“.

Vječna bitka između dobra i zla, nešto čime je Dostojevski bio okupiran i u svom literarnom opusu, ali i privatnom životu, završiće se kod Sandove tragično… Kao i život ruskog pisca u 59. godini, kada je, naizgled, našao smiraj…

Dostojevski je govorio da se „trudi da voli život“, a Volterov junak, uprkos brojnim nesrećama koje ga spopadaju, smatra da je sve savršeno i da se sve dešava s razlogom. Međutim, kada Kandid biva izbačen iz sopstvenog doma i počne da putuje svijetom mijenja se i njegov pogled na svijet. Dosada, porok, nemaština – tri su zla koje rat udaljava od čovjeka, poručuju Volterovom junaku. Puno ironije, paradoksa, mudrosti, ali i humora ovo filozofsko djelo nudi pouku. Tražio ju je čitav život i Dostojevski, pa se Volteru zato i vraćao. Ali, za razliku od Volterovog junaka nije baš jasno vidio svjetlo na kraju tunela.

„Suprotno uvriježenom mišljenju eksperata `Jadnici` bi trebalo da se smatraju daleko većim djelom od `Zločina i kazne`“, naveo je Dostojevski u jednom pismu. Iako je po objavljivanju 1862. godine Igoov istorijski roman postao „hit“, neki su ga i osporavali, pa otuda misli ruskog pisca.

Priča o Žanu Valžanu koji je zbog vekne hljeba trunuo gotovo dvije decenije u zatvoru, ali i o patnji, iskupljenju i ljubavi nije jedino djelo Igoa koje je Dostojevski cijenio. Na neki način preteča „Jadnika“ o ubici koji je pogubljen u Francuskoj „Posljednji dani čovjeka koji je osuđen na smrt“ uticao je na ruskog pisca, ali i na Kamija ili Čarlsa Dikensa. Dostojevski je Igoovo djelo nazivao pionirskim eksperimentom „realizma na ivici nadrealizma“. Takođe, prvi ga je preveo upoznavši Ruse sa „Posljednjim danima“.

Dostojevski je čak poredio Igoa sa Homerom. Tvrdio je da je Francuza i pisca „Ilijade“ vezuje „dječije vjerovanje u Boga poezije“.

 

(nova.rs)

Bijeljina

POSTANIMO PRIJATELJI

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned empty data. Please authorize your Instagram account in the plugin settings .