NOVI GLAS

Branko Miljković – Pjesnikova pisma značajna za razumijevanje njegove ličnosti

Bez nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pevanja. Sad moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobeći od onoga što sam rekao!

Ovako je pjesnik Branko Miljković pisao u pismu prijatelju i književnom kritičaru Petru Džadžiću. Ovo pismo je danas viralno jer je napisano neposredno prije pjesnikove smrti 12. februara 1961. godine. Od tada je prošlo bezmalo 60 godina, a i dalje je Miljkovićeva smrt predmet rasprava.

Predmet rasprava je i pomenuto pismo, za koje je pjesnikova porodica tvrdila da ljubitelje poezije Branka Miljkovića, koji je volio život i koji se nikada ne bi ubio zbog jedne žene, dovodi u zabludu. Takođe, nakon pjesnikove smrti, neki od njegovih prijatelja komentarisali su da sentimentalno napisano i krajnje patetično pjesnikovo pismo navodi na misao da ga je sročio namjerno, u želji da postigne efekat kod dotične dame i ostalih, znajući da će se, uvijek željan reklame, kritičar Džadžić pohvaliti njegovim povjerenjem.

Mi se u ovom tekstu naravno nećemo baviti spekulacijama, da li je Miljković zaista, kao što se tvrdi, izvršio samoubistvo ili je pak riječ o ubistvu, te da li pismo iz uvoda ima ikakve veze sa njegovom smrću. Bavićemo se njegovim pismima u kojima se, slobodno možemo reći, nalaze mnogi književni biseri poput ovog uvodnog, kada pjesnik tvrdi da njegove pjesme traže njegovu glavu.

Povodom šest decenija od smrti pjesnika u rodnom mu Nišu, tačnije u Književno-memorijalnoj postavci “Sremac – Miljković” Narodnog muzeja, u vikendu iza nas otvorena je izložba “Branko Miljković – pisma i posvete iz zaostavštine”, na kojoj su prikazana njegova pisma, čestitke i posvete.

Svi ti predmeti, kako navode iz pomenutog muzeja, značajni su za razumijevanje ličnosti i književnog djela pjesnika koji je svojim radom ostavio nezaboravan trag.

Autorka izložbe je Jelena Bogdanović, kustoskinja književne zaostavštine niškog Narodnog muzeja, a postavka obuhvata 119 izložaka, i to pisma, pozivnice, propusnice, članske karte, čestitke, knjige sa posvetom, dvije knjige utisaka, i predstavlja selektivni reprezentativni presjek Kolekcije prepiske iz pjesnikove zaostavštine.

“Izlagačkom koncepcijom indirektno se osvetljava jedan period savremenog srpskog i jugoslovenskog pesništva prve polovine 20. veka, čiji je nesumnjiv reprezentant upravo Branko Miljković. Svi autori (korespondenti) pisama predstavljaju vremenom potvrđene pesnike sa prostora bivše Jugoslavije – u hrvatskoj književnosti Zlatko Tomičić, Slavko Mihalić, Vesna Parun, te srpski Milovan Danojlić, Tanasije Mladenović, Milica Nikolić, Đuza Radović, Dragan Kolundžija, Božidar Timotijević, bosanskohercegovački pesnici Husein Tahmiščić, Izet Sarajlić, slovenački Ciril Zlobec, strani književnici Alen Boske, Đankarlo Vigoreli i drugi”, riječi su autorke izložbe.

Jedno od poznatijih pisama Branka Miljkovića napisano je takođe neposredno, tačnije dvije nedjelje, prije njegove smrti. U njemu se Miljković odriče svih svojih pjesama. Pismo je upućeno Branku V. Radičeviću, pjesniku i tadašnjem uredniku beogradske “Duge”. Navodno, Radičević je molio Miljkovića da pismo ne bude objavljeno, na šta ovaj nije htio pristati, a kada je ipak pristao na imenjakove molbe i telefonski tražio da pismo bude povučeno iz štampe, već je bilo kasno.

“Pre svega zahvaljujem ‘Dugi’ i mome prijatelju Branku V. Radičeviću, koji mi omogućuju da na ovim stranicama oglasim ono što bi ostali možda smatrali za čistu ludost, duševnu pomućenost ili, što je još gore, lažnu megalomansku skromnost i licemerje, glumu, neiskrenost, itd. Želim da se zna da sam ja raščistio s onim što sam naškrabao za ovo nekoliko godina. Odričem se: 1. knjige ‘Uzalud je budim’, 2. zbirke: ‘Poreklo nade’, 3. zbirke: ‘Vatra i ništa’ (žao mi je što nisam u stanju da vratim nagradu) i 4. zajedničke zbirke: ‘Smrću protiv smrti'”, pisao je u pismu 27. januara 1961. godine Branko Miljković, što može svjedočiti o mnogim pjesnikovim kolebanjima neposredno prije smrti, ali takođe ne mora i ne može da potvrdi razlog njegovog odlaska.

U svakom slučaju Miljkovićeva poezija nastavila je da živi i danas se svrstava u sam vrh srpske književnosti. Cjelokupnu pjesnikovu zaostavštinu porodica je poklonila Narodnom muzeju Niš 1971. i 1981. godine i ona se danas nalazi u Zbirci “Branko Miljković”, koja broji 1.671 predmet. Pored lične biblioteke od 589 knjiga, ova zbirka sadrži i originalne rukopise, lične predmete, fotografije, dokumenta, prepisku, te namještaj iz radne sobe, kao i hemeroteku.

 

(Milan Rakulj – Nezavisne)

Bijeljina

POSTANIMO PRIJATELJI

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned empty data. Please authorize your Instagram account in the plugin settings .