NOVI GLAS

Ustaše su ubile najvećeg srpskog slikara – Skončao je zajedno sa svojim sugrađanima 1942.

Velika gospojina, 28. avgust 1942. godine bio je tužan dan u Šidu. Oko 150 Srba, viđenijih ljudi, ali i zanatlija i seljaka, vlasti NDH okupile su još u 6 ujutru na gradskom trgu. Odatle su utovarivani u kamione i odvođeni u nepoznatom pravcu. Bio je to posljednji put da ih je iko od Šiđana vidio. Nakon strašnog mučenja, strijeljani su dva dana kasnije. Među njima se nalazio i veliki srpski slikar – Sava Šumanović.

Na današnji dan 1942. u Sremskoj Mitrovici ustaše su strijeljale oko 150 Šiđana srpske nacionalnosti, među njima i 46-godišnjeg slikara Savu Šumanovića.

Tako je tragično i naprečac završen život jednog od najvećih međuratnih umjetnika Srbije.

Slikar ispred svog vremena

Sava Šumanović rođen je 22. januara 1896. u Vinkovcima, gdje mu je otac radio kao šumarski inženjer. Kada je imao četiri godine porodica se preselila u Šid, grad za koji će Sava ostati sudbinski vezan do kraja života.

Sava je odrastao u imućnijoj građanskoj porodici onog vremena i, kako je bio jedinac, primio je najbolje moguće obrazovanje. Usprotivio se očevoj želji da postane advokat i 1914. u Zagrebu upisao Višu školu za umjetnost i obrt. Nju je četiri godine kasnije i završio i od tada počeo javno da izlaže svoja dela.

Jeseni 1920. Sava je otišao u Pariz i iznajmio atelje na Monparnasu. Učitelj mu je bio slavni Andre Lot, istaknuti likovni pedagog i kubista. Može se opravdano reći da je ovaj slikarski jezik Sava Šumanović donio u Srbiju i da njegova djela ostaju najreprezentativniji primjer domaćeg kubističkog slikarstva.

Balkanska sredina nije bila spremna za ovaj novi talas umjetnosti. Nakon povratka u domovinu, Šumanovićeva djela naišla su na veliku kritiku i odbacivanje javnosti, a on, mlad i ambiciozan kakav je bio, iz protesta je počeo da se potpisuje na svojim djelima francuskom transkripcijom.

Razočaran, ponovo je otišao u Pariz, ali ni “grad svjetlosti” nije imao mnogo razumijevanja za mladog umjetnika. Tu je za sedam dana i noći intenzivnog rada naslikao “Pijanu lađu”, djelo koje je izložio na salonu nezavisnih polažući u njega velike nade samo da bi ga kritičari “dočekali na nož”. Iscrpljen radom, Sava je jako teško podnio negativan prijem.

Umoran od teških uslova života, rada i loših kritika vratio se u Šid 1928. i počeo da slika sremske pejzaže. Njegovu samostalnu izložbu u Beogradu kritičari su veoma pozitivno ocenili, a novac od prodaje slika omogućio mu je da ponovo ode u Pariz gdje su u ovom periodu nastale slike – “Luksemburški park“, “Crveni ćilim“, “Most na Seni“… Bio je to njegov posljednji boravak u gradu koji ga je znatnim dijelom oblikovao.

Šid kao lijek

Ponovo pritjeran uza zid, Sava se 1930. vratio na jedino mjesto na kojem je znao da će biti prihvaćen – svoj Šid. Bio je vidno slomljen, a zabilježeno je i da je po povratku jedno vrijeme boravio na beogradskoj klinici Dr Stankovića. Bolnica, sa svom dokumentacijom, potpuno je uništena u bombardovanju za vrijeme Drugog svjetskog rata, te nisu sačuvani podaci o Šumanovićevoj dijagnozi i liječenju.

Nakon toga, Sava Šumanović sve vrijeme provodi u zavičaju slikajući i trajno, osim aktova, svi njegovi motivi postaju Šid i Srem.

Otac mu umire 1937. godine i Sava preuzima vođenje porodičnog imanja. Mještani su pričali da se i pored toga što ga takva vrsta poslova nije zanimala, Šumanović krajnje ozbiljno posvetio biznisu i da mu je to godilo.

Zavičaj je blagotvorno uticao na umjetnika. Počeo je da uči engleski, pohađao je časove igranja, posjetio izložbu francuskog slikarstva 19. veka, koja je gostovala u Narodnom muzeju u Beogradu i neprekidno slikao. Svoju veliku izložbu imao je u septembru 1939. godine na Novom univerzitetu u Beogradu na kojoj je izložio 410 slika i ona je doživjela veliki uspjeh. Jedno vrijeme je djelovalo kao da će se za umjetnika na kraju ipak sve dobro završiti.

A onda je došao rat…

Umetnik bez groba i spomenika

Godine 1942. nakon kapitulacije Jugoslavije Šid ulazi u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Ćirilica postaje zabranjeno pismo, a Sava iz protesta nastavlja da slika, ali ne potpisuje svoja djela već samo označava godinu nastanka.

U jednoj besmislenoj akciji, na Veliku Gospojinu, 28. avgusta 1942. godine, ustaše hapse oko 150 viđenijih Srba iz Šida i kamionima ih odvode u zatvor u Sremskoj Mitrovici. Pokupljen je i Sava Šumanović.

Događaji nakon toga nikada nisu do kraja rasvijetljeni. Zna se da su uhapšeni mučeni i nakon toga struheljani, vherovatno 30. avgusta, pa se ovaj datum uzima kao dan smrti slavnog slikara.

Savu je nadživjela majka. Do kraja života nije uspjela da pronađe posmrtne ostatke svog sina jedinca. Sava Šumanović zauvijek je ostao kraj svojih sugrađana u masovnim grobnicama u Sremskoj Mitrovici i njegovo tijelo nikad nije identifikovano.

 

(dnevno.rs)

Bijeljina

POSTANIMO PRIJATELJI

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned empty data. Please authorize your Instagram account in the plugin settings .