NOVI GLAS

NoviGlas – Dr Branimir Vuković : “Hilandar – moja priča”

Kao ljekar imao sam tu čast da postanem član Srpskog Hilandarskog ljekarskog društva 2015. godine, a već krajem aprila 2016. godine sam proveo u manastiru nedelju dana u njihovoj ambulanti. Oduvijek sam želio da posjetim Hilandar. Još kao mali čuo sam da tamo ne može svako da ide, da je to velika čast i da su tu bili svi naši kraljevi i carevi. Htio sam da ga posjetim, ali nikako da se sklope kockice.

Prvo da se razumijemo, Sveta Gora je centar Pravoslavlja za cijeli svijet i uvijek je to bila. Ono što je Vatikan za Rimokatolike, to je Sveta Gora za Pravoslavce. Samo putovanje do Svete Gore je bilo veličanstveno. Putovali smo cijelu noć u mini busu, jedan stariji kolega iz Beograda i ja. Stigli smo ujutro oko 8 časova do Uranopolisa, a odatle trajektom do Atosa. Vrijeme je bilo prelijepo bez i jednog oblaka, more mirno, a oko trajekta su nadlijetali galebovi.

Nakon nekih pola sata smo se iskrcali u mjesto koje se zove Jovanica, a odatle smo imali organizovan prevoz do manastira, njihovim autobusom zajedno sa turistima. Kada prilazite manastiru i vidite taj kompleks, te građevine osjetite se kao u nekom filmu, kao da ste u Hari Poteru ili Game of Thrones, kao da ste prošli kroz neku vremensku kapiju i našli se tu vjekovima unazad, prilazite svetinji koju su gradili i obnavljali naši preci, nalazite se na mjestu gdje su bili mnogi velikani, kraljevi i carevi. Hodate stopama Svetog Save, Stefana Nemanje i drugih Nemanjića.
Kada sam vidio manastir imao sam čudan osjećaj, kao da sam tu već bio ranije. Imao sam osjećaj ne da sam došao prvi put, već da sam se vratio i da sam već puno puta tu boravio. Čudno.

Na Svetoj Gori postoji zabrana dolaska za žene. Sama riječ ”avaton” znači ”ne kročiti”. Ovo pravilo je uvedeno od samog početka tj. nastanka Svete Gore. Bilo je u istoriji par izuzetaka. Recimo postoji svjedočanstvo da se car Dušan sklonio sa suprugom Jelenom od kuge u Hilandar. Njemu kao caru monasi nisu mogli da odbiju naredbu ali kažu da je ona nošena u nosiljci i da njeno stopalo nije dodirnulo tlo Hilandara.

Kada smo došli dočekalo nas je par monaha, sa velikim poštovanjem i uvažavanjem uveli u jednu veliku prostoriju koja je ličila na dnevni boravak i tu smo dobili posluženje, kafu, rakiju,vodu i ratluk. Nakon toga mi smo raspoređeni u tzv. Veliki Konak u sklopu kompleksa gdje je soba imala 2 kreveta.

Svi smještaji su lijepo sređeni i čisti. Postoji zajedničko kupatilo sa tuševima. Čak postoji i mala gostinska soba gdje možete skuvati kafu ili čaj i uvijek smo mogli da se poslužimo domaćim medenjacima iz njihove kuhinje, koji su stajali na tacnama na stolovima svih prostorija i hodnika.

Ambulanta u kojoj smo radili je prilično prostrana i opremljena , nista od medicinskog materijala i lijekova nije nedostajalo. U sklopu ambulante imali smo čajnu kuhinju gdje smo takođe mogli da skuvamo čaj ili kafu ali spremanja hrane nije bilo. U periodu kada smo mi boravili na Hilandaru je bio Vaskršnji post, tako da smo postili na vodi. Generalno njihov način života, njihova ishrana je vegeterijanska, osim služenja ribe van posta. Za vrijeme posta se nije služilo ni vino, tako da nismo imali tu čast da posjetimo njihovu vinariju.

Dnevna rutina izgleda ovako: ide se na jutarnju službu, zatim imate dva obroka. Obroci: u 7.00 ujutru je doručak u 17.00 je večera u trpezariji. Nema interneta, telefona, ni mobilnog signala. Nema prodavnica, voda se pije iz česme jer to je ustvari izvorska voda. Monasi kreću sa službom u 2.00 sata ujutro i liturgija traje do 7.00 ujutro . Prisustvo liturgiji je obavezno i najkasnije što možete ustati je 5.30, da bi bar sat vremena bili na liturgiji. Niko vas neće kontrolisati ali s obzirom da je sve u manastiru besplatno, najmanje što možete učiniti je da ispoštujete tipik, odnosno pravilnik i pojavite se na liturgiji.

Na liturgiji možete sjesti u stolice koje za to postoje u crkvi. Za vrijeme obroka nema priče i jedan od monaha čita odlomak iz Svetog Pisma. Monah daje znak kada se smije sipati vino ili voda u čaše. Slobodno vrijeme smo provodili šetajući i razgledajući okolinu, noseći sa sobom Motorole pomoću kojih bih nas kontaktirali u slučaju da nekome budemo potrebni. U to vrijeme se jedan dio manastira renovirao od požara i postojala je grupa radnika koja je radila na građevini, takođe grupa radnika koja je radila u vinogradima, svi su uglavnom bili iz Srbije. U slobodno vrijeme smo se često sa njima družili i razgovarali.

Neki od njih su zbog povreda dolazili na preglede I previjanje pa smo se jos više zbližili. Po neki monah bi došao na pregled, tražio savjet i saznanje koju dijagnozu ima i odlučio se na liječenje molitvama. Kao neko ko posmatra sa strane zaključio sam da među monasima postoji hijerarhija, da postoje iskušenici koji tu borave 2- 3 godine prije nego sto postanu monasi. Poprilično su povučeni, tihi i posvećeni molitvi. Pojedini monasi su radili na vinogradima zajedno sa radnicima, vjerovatno su oni vodili poslove.

Do vinograda su išli terencima koji meni liče na starije modele Land Rovera. Da bi uopšte imali signal morali bi da pješačimo oko pola sata do mora, gdje se nalazila vinarija.

Na putu do mora se prolazi pored maslinjaka koji su tad bili u fazi cvjetanja i pored ogromnih vinograda. Tu su bili i razni čempresi, kaktusi i visoko zimzeleno drveće koje daje posebnu notu ovom ambijentu, nesvakidašnju . Kada se dođe do plaže tu je poseban osjećaj mira i spokoja. More je bilo mirno, svi dani su bili sunčani, nedaleko od plaže se nalazilo purpurno zbunje, ovo je bio prvi put da sam na moru u proljeće. U tom ambijentu sam osjetio kao da sam na najbezbjednijem mjestu na svijetu, osjetio sam ogrnomnu količinu ljubavi usmjerenu prema meni. Kao da me neko voli i štiti, osjetio sam se potpuno bezbjednim, voljenim i vrijednim. Taj osjećaj tako intenzivno nikada ranije nisam imao. Moj dalji boravak na Hilandaru je bio ispunjen radošću.

Rad u ambulanti Hilandara se može uporediti sa radom u jednoj seoskoj ambulanti, gdje je ljekar sam i mora pružiti širi spektar medicinskih usluga.

Monasi su bili zadovoljni našim radom, a mi smo koristili svaki slobodan trenutak, da obiđemo manastir, vidimo ikone, prisustvujemo molitvama, obiđemo prodavnicu knjiga I suvenira , jednostavno da se upoznamo sa znamenitostima Hilandara. U prodavnici smo kupovali knjige I poklone za svoje najmilije, to su uglavnom brojanice, privesci za ključeve, a posebno mi je drago Sveto Pismo, koje sam poklonio svojoj majci, velikog formata koje je mnogo lakše za čitanje.

Posebnu pažnju mi je privukla loza Svetog Simeona za koju se vjeruje da pomaže parovima koji žele da se ostvare kao roditelji, čuo sam dosta priča gdje je ljudima zaista pomogla. Mnogi ljudi se monasima obraćaju za pomoć u liječenju raznih oboljenja. U baštama Hilandara postoji jedna biljka koja se zove kozlac od čijeg korijena se pravi preprat koji rješava mnoge zdravstvene probleme.

Svojim boravkom na Hilandaru sam na neki način proširio svoje vidike, duhovno dosta ojačao I stekao jedno dragocjeno iskustvo. Svima bih preporučio ako su u mogućnosti da posjete Hilandar bar kao turisti, a isto tako bih preporučio kolegama da postanu članovi Hilandarskoh ljekarskog društva jer će na taj način dosta nadograditi sebe ali I dati svoj doprinos podizanju nivoa zdravstvene zaštite na Svetoj gori.

Pri odlasku sa Hilandara dobili smo na poklon crkvene knjige sa posvetom I blagoslovom I osnivačku povelju kojom se svjedoči da sam ja osnivač Hilandarskog ljekarskog društva.

Kada sam odlazio sa Hilandara imao sam osjećaj kao da odlazim od kuće, kao da napuštam dom, stvorila se ogromna želja da se ponovo vratim na to Sveto mjesto I vratiću se jednog dana sigurno.

To je mjesto sa kog sa nosim predivne uspomene, veliko duhovno bogatstvo I iskustvo koje mi daje snagu da se suočavam sa svakodnevnim izazovima ovozemaljskog života.

 

Dr Branimir Vuković za

NoviGlas

POSTANIMO PRIJATELJI