NOVI GLAS

NoviGlas : Bijeljinac o crnogorskim izborima – “Milov poraz i pobjeda zdravog razuma”

Odavno neko dešavanje u drugoj državi nije pobudilo veće interesovanje, a zatim i slavodobitnost među srpskim narodom, kao što je to slučaj sa juče održanim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, na kojima je pobjedu, sada već izvjesno, “odnijela” dosadašnja opozicija.

Vjerovatno je veliki razlog za takav osjećaj ugroženost Srpske Pravoslavne Crkve, koju je DPS Mila Đukanovića planirao bukvalno protjerati, iako je ta ista crkva kamen temeljac Crne Gore, i čvrst oslonac naroda kroz vijekove. Razlog za njegov pad je svakako osjećaj beznađa i život na granici siromaštva kod velikog dijela stanovništva svih vjera i nacija, dodatno pojačan “samoubilačkim” politički motivisanim mjerama zatvaranja granica za državljane, prije svega, Srbije usred ljetne sezone.

Ipak, čini se da je najveći razlog za ovaj, ne možda strmoglav pad (Đukanović je i dalje predsjednik), ali svakako za njega i njegovu partokratiju jako bolan, leži u činjenici da je Đukanović nemilosrdno, bez granice, udario na zdrav razum sopstvenog naroda.

Bratska veza na ivici histerije

Takvo ponašanje, i institucionalizovano protivpravno djelovanje vlasti, bilo je traumatično za Srbe van Crne Gore, skoro koliko i za Srbe (kao i Crnogorce koji nisu pristalice Đukanovićevog režima) koji su građani te države. Čini se da je mnoge gušio taj osjećaj nepravde, dodatno pojačan jer tu nepravdu permanentno i namjerno čine bližnji, braća.

Provejavao je osjećaj melanholije među narodom kad god bi se, u nekoj situaciji, pomenula Crna Gora, ne zbog nekih pretenzija i hegemonizma, nego čini se radi osjećaja odbačenosti i potrebe da se u toj zemlji ima prirodni, tradicionalni oslonac, što je može se reći oduvijek i bio slučaj.

Posljedica toga je, za objektivnog posmatrača iz inostranstva, pomalo neracionalna i prenaglašena zainteresovanost i zadovoljstvo zbog poraza DPS-a, koja je evidentna kod ljudi koji ne žive u Crnoj Gori, niti su porijeklom iz te države. Pokušamo li da postavimo jasnu tezu kojom bi objasnili nekome zbog čega kod nas postoji takvo raspoloženje u širim narodnim masama, pored toga što su ti razlozi nama kristalni, vidjećemo sami da ih nije baš najlakše učiniti jasnima nekom strancu. Ipak je to tuđa država.

Ovdje se vraćamo na početak, jer naše je opravdanje, i naš vrlo snažan motiv, da makar javno iskazanom podrškom dosadašnjoj opoziciji participiramo u političkom životu susjedne države, iako to neko može posmatrati kao miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore, što ruku na srce može i da zaliči na to.

Šta se to promijenilo

Ono što je po skromnom mišljenju autora ovog teksta jedino sigurno, jeste to da Milo Đukanović i njegova partija nikada više neće vladati Crnom Gorom, da će Crna Gora ostati nezavisna država, te da odnosi između prije svega Crne Gore i Srbije nikada više (ni približno) neće biti na tako niskim granama kao što je trenutno slučaj. To bi svakom dobronamjernom i iskrenom Srbinu i Crnogorcu trebalo da bude prava mjera.

Sve manje, ili više od toga nekoga bi ugrožavalo, a to nikome ne treba. Sve drugo nije ni ljudski, a nije ni održivo, što je najbolje pokazao Milo Đukanović, sa svojom politikom perfidne asimilacije, pa i sile u posljednjim godinama. Sigurno je i da će Crkva ostati gdje je i onakva kakva jeste, ali to niko ozbiljan nije ni mogao dovesti u pitanje. Ipak je to neka druga kategorija, a ne zemaljska.

Đukanović i njegova partija neće nestati sa političkog neba, ali bez ikakve sumnje na sljedećim parlamentarnim izborima će doživjeti pad broja glasova između 10 i 15 procenata, dok je ovo definitivno zadnji predsjednički mandat Đukanovića na čelu države. Pad procenata je neminovan iz razloga što će se sada oni ljudi koji se zbog privilegija osjećaju kao taoci njegovog režima konačno osloboditi, ali i zbog toga što će narod shvatiti da može i drugačije da se živi.

Odjeci i nezrela reagovanja

Gledajući prvi program Radio Televizije Srbije, tačnije emisiju koja se u noći održavanja izbora bavila izvještavanjem sa lica mjesta, i u kojoj su gosti u studiju diskutovali o pristiglim rezultatima, upadljivo primjetna je bila činjenica da niko od prisutnih nema povjerenje u Dritana Abazovića i građanski pokret URA na čijem je čelu dotični, a iz samo jednog razloga što je čovjek Albanac.

To je, mora se priznati, neozbiljno i razočaravajuće od strane jedne takve renomirane medijske kuće, bez obzira na svu opterećenost odnosa srpskog i albanskog naroda. Ne vjerovati čovjeku jer je pripadnik jedne nacije, i pored njegovog dosadašnjeg opozicionog angažmana i žrtve koju je podnio dovodeći se u neposrednu opasnost, prosto “smrdi” na fašizam.

Na koncu veliko će osvježenje biti pogledati nekada program crnogorske državne televizije (a ne kao do sada mahnito prebacivati taj TV kanal), ili vidjeti kakav je obrazovni program u toj zemlji, jer sigurno tamo više neće biti šovinizma i autošovinizma, što je slučaj u posljednjih petnaestak godina.

Viđoh jutros jednu fotografiju crnogorskog plavog Jadrana, i nekako mi se čini da nikada nije bio plavlji i ljepši.

 

Krsto Terzić

za NoviGlas

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned empty data. Please authorize your Instagram account in the plugin settings .