NOVI GLAS

NoviGlas serijal – Priče iza ulica : Ulica 27. marta

Ako u Bijeljinu dolazite iz pravca Tuzle, imaćete na raspolaganju tri ulice u koje možete ući – Kulina bana, Filipa Višnjića i 27. marta. Svaka od njih simboliše jedan važan period istorije ovog kraja, istorije države kojoj je pripadao.

Srednjevjekovna Bosna je u Kulinovo doba dostigla zenit svog prosperiteta. Filip je u svojim pjesmama opisao najsvjetlije trenutke srpske borbe za slobodu od azijskog osvajača. Međutim, 27. mart je, iako istorijski najbliži (ili možda baš zbog toga), najslabije osvjetljen pojam naše istorije od tri pomenuta.

U Bijeljini, ta ulica predstavlja graničnik između onoga što se naziva centrom i dva druga dijela grada – Bogdanovića plac i Tombak. Iza ove ulice, kažu oni koji se u to razumiju, važe malo drugačija pravila nego drugdje. Ako u Bijeljini postoji „geto“ u modernom smislu riječi, on se nalazi iza ovog “graničnika”.

Za divno čudo, a možda i nije tako čudno, postoje brojni stanovnici našeg grada koji često, a neki i svakodnevno, ovom ulicom prolaze, a da ne znaju ni šta se tog datuma desilo, niti šta taj događaj predstavlja.

Evo šta se zaista desilo

Datum se odnosi na vojni puč u Beogradu 1941., i potonje građanske demonstracije koje su uslijedile. Oko toga su saglasni svi, bez obzira na to kojoj ideologiji su bliži.

Međutim, dalje od toga, postoje stotine različitih tumačenja jednog od sudbinskih datuma istorije ovih prostora.

Komunisti su odgojili generacije koje su u školama učile da je „27 marta slobodoljubivi narod izašao na ulice predvođen Komunističkom partijom da sruši izdajničku monarhiju koja je potpisala pakt sa Hitlerom“.

Antikomunisti i rojalisti ovaj događaj vide kao „komunističku manipulaciju koja je, spašavajući Staljina, kraljevinu Jugoslaviju uvela u pakao, a srpski narod na dovela na ivicu uništenja“.

Treća grupa, koju čine i jedni i drugi, ali i oni treći, tvrdi da je u pitanju „britanska špijunska operacija, koja, po cijenu rata u Jugoslaviji, nije smjela dopustiti bilo kakav sporazum između Jugoslavije i Njemačke“.

Sve te tvrdnje su u principu pogrešne, mada se zasnivaju na istinitim činjenicama.

Ono što se zaista nesporno desilo jeste vojni puč u Beogradu predvođen oficirima ratnog vazduhoplovstva, koji je za cilj imao svrgavanje sa vlasti regenta kneza Pavla i poništenje dogovora sa Hitlerom koji je knez potpisao dva dana ranije.

Ko je tu koga?

U jedan sat tokom noći 27. marta 1941., pod izgovorom vojne vježbe, tenkovi su izašli na najvažnije tačke u Beogradu. U munjevitoj akciji koja je uslijedila, zauzeti su najvažniji objekti, a predsjednik Vlade i ministri su pohapšeni.

Nepopularni regent knez Pavle, koji se tada nalazio u Sloveniji, zbačen je sa vlasti, ubrzo i priveden, a za šefa države je postavljen Petar II Karađorđević, tek nešto stariji od 17 godina. Eksplodiralo je narodno nezadovoljstvo dugogodišnjom politikom približavanja Njemačkoj, ali i popuštanja hrvatskim političkim ciljevima.

Tek je prošlo 23 godine od herojskog Velikog rata, a Srbi, ili tačnije Jugosloveni, nisu bili spremni ni za kakve saveze sa doskorašnjim monstruoznim neprijateljem. Demonstracije od 27. marta pozivale su se na velike Mišićeve pobjede, koliko i na kosovski mit i Karađorđeve uspjehe. U toj silnoj masi, bilo je i onih koji su to smatrali početkom komunističke revolucije, ali daleko od toga da je 27. mart komunističko djelo.

Iako je nesporan uticaj Londona i Moskve, koji su imali mnogo interesa u raskidanju jugoslovenskog dogovora sa Njemačkom, ipak najvjerodostojnije djeluje mišljenje po kom je narod spontano izašao na ulicu, već godinama kivan na politiku koju je sporovodio knez Pavle. Bio je to narod koji je, nakon pakla koji je preživio, izašao kao pobjednik protiv najvećih sila Evrope. Narod koji se već godinama grozio progermanske politike kneza Pavla, narod koji možda nije najbolje ni shvatao svoje postupke.

Kralj Petar II Karađorđević sa vođom pučista, generalom Simovićem

“Sve živo je izišlo na ulice. Svi veseli, piju i pevaju. Vojska, koju su do jutros gledali sa prezirom, maršira ulicama, dok mase naroda kliču “Živela vojska”… Kako vreme odmiče, na ulicama sveta sve više. Ne može niko da zavede ma kakav red. Svi se ljube i grle…”– zapisao je jedan od učesnika demonstracija.

Iako je to zaista bio vojni puč koji je izvela grupa oficira, iako su se na ulicama zaista pojavili i komunisti sa svojim parolama, iako je tim događajem zaista smijenjen dotadašnji de facto vladar knez Pavle, činjenica je da je na ulicama bilo previše običnog svijeta da bi se 27. mart mogao nazvati nekom manipulacijom spoljnih ili unutrašnjih tajnih agenata.

ŠBBKBB

Mnogi istoričari decenijama izose svoja tumačenja ovog događaja, koji sigurno spada u jedan od najkontroverznijih na ovim prostorima. Komunistička ideologija je zacrtala ovaj datum kao momenat herojskog otpora silama zla koji su već izbile na granice Jugoslavije.

U tom kontekstu je ulica u Bijeljini dobila svoje ime. Međutim, postoje i drugačija mišljenja, što domaćih što stranih analitičara. Da li je sporazum sa Hitlerom koji je potpisao knez Pavle mogao da spase Jugoslaviju ratnih razaranja, a stanovništvo preko milion mrtvih? Da li je taj sporazum mogao da spriječi krvavi građanski rat u Jugoslaviji, i njeno komadanje formiranjem NDH, Velike Albanije i Velike Bugarske?

S druge strane, da li bi se Hitler, koji je prekršio svaki dogovor, držao onog potpisanog u Beču 25. marta? Da li bi u tom slučaju jugoslovenska vojska ginula pod Staljingradom i kakav bi bio odnos prema Jugoslaviji nakon rata?

Više je pitanja nego odgovora, ali, tako je to sa „velikim datumima“. Ulica u Bijeljini zaslužuje naziv koji nosi, ako ni zbog čeg drugog, onda kao podsjećanje na uvod u najkrvaviji rat na ovim prostorima.

 

Rubi

POSTANIMO PRIJATELJI