NOVI GLAS

Dnevno je umiralo 1.000 ljudi, nisu imali gdje da ih sahrane: Užasi najsmrtonosnije pandemije ikada

Grobari i proizvođači kovčega nisu mogli da se pobrinu za sve mrtve, leševi su se danima raspadali po kućama, a pokojnici su pokopavani bez obreda.  

Španska groznica, najsmrtonosnija pandemija na svijetu, koja je odnijela otprilike 50 miliona života širom svijeta, harala je od 1918. do 1920. godine. Od nje je samo u oktobru 1918. godine umrlo 200.000 Amerikanaca, što ovaj mjesec čini najsmrtonosnijim u istoriji zemlje, piše History.com.

Kako kremacija tada nije bila uobičajena, veliki broj tijela preminulih od ove bolesti premašio je kapacitete grobara i proizvođača kovčega, koji nisu uspijevali da drže korak sa agresivnim virusom. U isto vrijeme, na snagu je stupila zabrana javnih okupljanja, koja je obuhvatala i sahrane i opela, pa ožalošćeni nisu mogli propisno da se oproste od svojih pokojnika.

Amerika je bila nespremna

Nansi K. Bristou, profesor istorije sa univerziteta Pjudžet Saund u Takomi u Vašingtonu, kaže da Sjedinjene Američke Države nisu bile spremne za epidemiju, dijelom zbog toga što su otkrića u oblasti bakteriologije navela Amerikance da misle da mogu da drže pod kontrolom infektivne bolesti.

– Ovo Amerikanci koji su živjeli 1918. godine nisu očekivali. Enorman broj ljudi je umro veoma brzo, naročito na istočnoj obali, gde se grip prvo pojavio, a oni nisu imali priliku da se za to pripreme – kaže ona.

Zbog velikog broja mrtvih mogle su se vidjeti jezive scene. Sestre Crvenog krsta u Baltimoru nailazile su u kućama na bolesne ljude koji su ležali u krevetima pored leševa. U drugim slučajevima, tijela mrtvaca mogla su se videti u ledu ili u ćošku sobe, gdje su se danima raspadala.

Porodice same kopale grobove

Vlasnici pogrebnih preduzeća bili su pretrpani kovčezima, a groblja su bila krcata. Kopači grobova nisu radili svoj posao, neki jer su se plašili da će se zaraziti, a drugi jer su se zarazili, pa su članovi porodice preminulih ljudi sami morali da iskopavaju grobove.

Kompanije koje su proizvodile kovčege, koje su već bile preopterećene obezbjeđujući ih za poginule u Prvom svjetskom ratu, nisu mogle da idu u korak sa novim zahtjevima. Kako je bio očajan zbog nestašice kovčega, komesar Okruga Kolumbija Luis Brounlou oteo je dva vagona kovčega koja su poslata u Pitsburg i usmerio ih u gradsku bolnicu pod naoružanom stražom.

Grobari na groblju u Bostonu viđeni su kako leševe bacaju u rake bez kovčega u kojima su donijeti kako bi oni mogli opet da se koriste. Proizvođačima je naređeno da prave samo jednostavne kovčege i da odmah prekinu sa proizvodnjom luksuznih. Tada je dužina kovčega ograničena – oni su mogli da budu dugi od 175 do 190 centimetara.

Filadelfija je podsjećala na srednjovekovni grad pod epidemijom

Najgore je bilo u Filadelfiji, gde je broj mrtvih dostizao po 1.000 ljudi dnevno na vrhuncu epidemije. Čitava susjedstva su bila „dekorisana“ krep tkaninom, koja je stavljana na vrata kuće kako bi se označilo da u njoj ima mrtvih. Gradske vlasti su u očaju, dok su čekale da kovčezi pod oružanom stražom stignu u grad, angažovale kompaniju „J. G. Brill“, koja je proizvodila tramvaje, da napravi hiljade običnih kutija u kojima bi bili sahranjeni umrli.

Gradska mrtvačnica, koja je imala kapacitet za 36 tijela, bila je zatrpana sa 500 leševa, pa je grad morao da otvori još šest dodatnih mrtvačnica i smjesti mrtve u hladnjače, a neki preminuli stanovnici Filadelfije, uglavnom siromašni i imigranti, bacani su u masovne grobnice.

Prizori koji su se mogli videti u Filadelfiji podsjećali su na scene iz srednjovijekovnih gradova u vrijeme epidemija. Kroz grad su i danju i noću prolazila teretna kola u pratnji policije i sveštenika, koja su prikupljala leševe zamotane u vreće i čaršave koji su ostavljeni na trijemovima i trotoarima.

Tijela su bacana na gomilu u kolima, a iz mnogih smotuljaka virili su udovi mrtvih koji su širili jezu među već uspaničenim stanovnicima.

Roditelji jednog dječaka koji je podlegao gripu preklinjali su vlasti da im dozvole da sahrane sina u drvenoj kutiji u kojoj su transportovane tjestenine umjesto da ga umotaju u čaršav i predaju onima koji su odvozili mrtve na teretnim kolima.

Pokojnike nisu mogli ni da oplaču

Javne sahrane i opela zabranjeni su i u Filadelfiji i u Čikagu. Ajova je ukinula i javne sahrane i otvaranje kovčega. Izuzeci su pravljeni samo kada su roditelji ili supruga morali da identifikuju vojnika prije pogreba, a čak i tada kovčeg je otvaran uz uslov da članovi porodice nose maske koje prekivaju usta i nos dok je on otvoren i da ne dodiruju tijelo.

– U mnogim zajednicama oplakivanje voljenih koji su preminuli podrazumijeva seriju rituala i obreda kojima se pokojnik ispraća, a tokom Španske groznice ograničenja u velikom broju gradova koja se tiču javnih okupljanja onemogućila su sprovođenje obreda, pa porodice nisu mogle da ispoštuju svoje običaje, nego su samo individualno mogli da ožale svoje pokojnike. Kako im je uskraćeno da svoj bol podijele sa drugima, mnogi su ga nosili decenijama – zaključuje Bristou.

 

(telegraf)

 

POSTANIMO PRIJATELJI