NOVI GLAS

Dirljiva priča o malim herojima – Pješače do škole po četiri sata, žive u brvnari među brdima (FOTO)

Miljana (14), Vanja (12), Radoslav (10) i Dejan (12) iz sjeničkog sela Blato gacaju i po četiri sata po smetovima, kroz šumu punu vukova, da bi stigli na časove.

Kad se prije desetak dana nezapamćena oluja spustila na Peštersku visoravan, a na sve strane ostali zavejani ljudi, Srbislav Raičević iz sela Blato na samom kraju visoravni bio je zahvalan što su mu tog dana djeca u kući, na raspustu, a ne na putu od škole do kuće, u smetovima negdje gore na brdu.

Kad nema snijega, onda mali Raičevići – Miljana (14), Vanja (12) i Radoslav (10) i njihov komšija Dejan Cmiljanić (12) nekako, bez velike nevolje, i dođu do škole u mjestu Bare. „Ladom nivom“ poveze ih komšija Živan Bradić pa u školu stignu suvi i odmorni.

Muka je kad preko Peštera krene mećava, kad zatrpa puteve, kad uzbrdo ne može ni Živanova „niva“, tada njih četvoro krenu pješke, 11 kilometara do škole, dva i po ili tri, ili četiri sata pješačenja, zavisi koliki je snijeg, a oni mali, nejaki, brzo se umore, a Pešter nemilosrdan.

– Često se desi, nema ih iz škole pa nema. Tada pojašem konja, krenem da ih sačekam na putu, ili da ih tražim, pa se iza svake krivine izvirujem, a kad ih nađem, oni smrznuti, mokri do pojasa, zaleđeni, duša me zaboli. Kad dođu kući, ne mogu da otkrave čizme i pantalone – priča Srbislav, otac Miljane, Vanje i Radoslava.

A i kuća Raičevića slabašna. Brvnarica uklještena u čanku među brdima. Pocrnjela brvna, vidi se, kuća davno građena, pokrivena salonitom, prigrađena jedna sobica. A svako od ukućana ima svoj zadatak – najmlađi Radoslav, čim skine đačku torbu, vodi brigu o mješancima Medi, Džoniju i Bobiju i kobili Miciki, s kojom se najviše igra, a Miljana i Vanja već imaju ozbiljnog posla da pripaze krave i ovce da ne odlutaju prtinom i da pomognu majci oko kućnih poslova.

– Živimo od stoke, prodamo malo sira, pokoje tele, sin Miroslav je srednja škola, u Kragujevcu je, i borimo se. Bog mi je dao zlatnu djecu i vrijedi se boriti, imam za šta, da od njih budu vrijedni, pošteni, čestiti ljudi – kažu Srbislav i majka dece Stojna.

Kad napada snijeg, odsječeni su ponekad nedeljama. Tada uzbrdo, ka Barama, vodi samo uska prtina kojom djeca idu u školu. Kad dobiju temperaturu, a do ljekara je 40 kilometara, Stojna se snalazi.

– Težak je ovo život, pretežak. Cio život ovdje je samo muka, i za nas i za djecu. I briga, odu u školu, pa ih nema, a oni satima gaze snijeg. Precrknemo od straha. Žao mi ih kad ih vidim kako ujutru odmiču uzbrdo a snijeg preko kolena, ali bore se i oni, oni su naš ponos, sve što imamo – kaže Srbislav.

Kuća Raičevića, vidi se to odmah, puna je ljubavi i sreće. Podijele ono malo što imaju, Radoslav uveče ispriča svoje dogodovštine s Micikom i mešancima i djeca utonu u san. Ujutru je novi dan. Usput, dok pješače predugih 11 kilometara do škole, kroz šumu pa preko goleti gdje snijeg naveje, djeca se smiju Radoslavu, navija za Partizan a majka i brat mu, namjerno ili ne, kupila ranac Crvene zvezde, dok iza njih ostaje njihova brvnarica kao neka starostavna stražara na samom kraju svijeta.

 

(kurir)

POSTANIMO PRIJATELJI