NOVI GLAS

Mladi bračni par Kostić ostao da živi na selu – Bijana i Nikola najveće bogatstvo vide u djeci

Dok većina mladih danas odlazi iz sela, dvadesetjednogodišnji Bojana i Nikola Kostić proširuju porodicu i poljoprivredno gazdinstvo u selu Peljave kod Lopara.

U ovoj porodici poljoprivreda se prenosi sa koljena na koljeno, a mladi bračni par perspektivu vidi u kozarstvu. Prodaju mlijeko i kozje sireve, a želja im je da povećaju i stado kako bi se ovoj proizvodnji posvetili još ozbiljnije.

Nikola, koji je još kao srednjoškolac obrađivao 200 dunuma zemljišta, priča da je pored obrade zemlje hranio stoku, muzao krave ali i maštao da nađe srodnu dušu koja će dijeliti s njim ljubav prema poljoprivredi. Ističe da mu se ta želja i ispunila.

– Upoznali smo se u školi. Rano smo zasnovali porodici nakon što smo se veoma mladi vjenčali. Otac sam postao nakon svog punoljetsva kada sam dobio ćerku Nikolinu, a nakon godinu dana i sina Georgija. Oni su mi najveće bogatstvo i ako Bog da imaćemo još djece – kaže ovaj mladi poljoprivrednik.

Iako se mladi ljudi u njegovim godinama rijetko opredjeljuju na brak i potomstvo, jer to nosi brojne obaveze, Nikola kaže da se nije pokajao.

– Ja sam našao srodnu dušu. Osobu koja me podržava u svemu što radim. Mladi smo, ali već znamo da cijenimo prave vrijednosti – kaže mladić.

Ovaj mladi bračni par navodi da su „na nogama“ od jutra do mraka, jer su štale pune krave, ovaca, koza i da to sve treba nahraniti. Ništa im nije teško, srećni su što djeca jedu sve domaće proizvode od jajeta, preko mlijeka do mesa.

Nikola i Bojana sve kroz život vode parolim „ko želi da ima, mora da i radi“ pa im nije teško ljeti ustajati u četiri sata ujutro, a zimi oko šest. Ističu da u ovom domaćinstvu svako zna šta mu je obaveza.

– Tri godine kućimo i gradimo naše malo carstvo. Ustanem, pa prvo pozavršavam obaveze oko djece. Onda muzem koze, namirujem životinje. Čistim, perem, kuvam. Ono što se voli, nije teško – kaže mlada majka Bojana.

Zbog niske cijene kravljeg mlijeka posljednjih godina nisu povećavali broj muznih grla. Posvetili su se kozarstvu jer su koze na ispaši veći dio godine, a zimi jedu lucerku i djetelinu. Vodi se računa o ishrani jer od toga zavisi kvalitet mlijeka i sira.

– Imamo 20 koza, rase alpine francuske. Radi dobre genetike jarčeve smo uvezli iz Srbije. Za mlijeko i mliječne proizvode tržište imamo. Pravimo četiri vrste kozijeg sira, mladi, slani, suvi i suvi sa ljutom paprikom. Ne možemo proizvesti koliko bi mogli prodati – priča Nikola. Navodi da sir prave Bojanine vrijedne ruke.

– Nikolina baka me naučila. Sirim, pravim, pakujem. Nije komplikovano. Mora se voditi računa o higijeni i kvalitetu. Kupci su zadovoljni, a to je najvažnije – kaže Bojana.

Uporedo sa širenjem porodice i gazdinstva Nikola radi i na usavršavanju znanja. Nakon srednje škole, smjer poljoprivredni tehničar, prekvalifikovao se za veterinarskog tehničara, prvenstveno radi uštede u domaćinstvu.

– Radim u veterinarskoj stanici, a uskoro ću položiti i državni ispit. To iskustvo mi je mnogo dragocjeno. Volim životinje. Volim da radim s njima, a sve što naučim dragocjeno mi je – kaže Nikola.

Kod Kostića važi stara narodna „kuća nije tijesna gdje čeljad nisu bjesna“, jer u devetoročlanom domaćinstvu žive četiri generacije koje se odlično slažu.

Baka Nada ponosna je na na mlade Kostiće.

– Dobra djeca, vaspitana i vrijedna. Slušaju, uče i pitaju što ne znaju. Nije lako baviti se poljoprivredom, pogotovo danas kad svi gledaju kako da odu sa sela u grad. Ali evo Nikola i Bojana su dokaz da nije bitno gdje se živi, nego kako. Najvažnije je da su u kući zdravlje, mir i sloga – kaže baka.

U stopu prati oca

Kao što je Nikola u djetinjstvu trčkarao za djedom i pomagao mu oko stoke, tako i mali Georgije, koji će uskoro napuniti dvije godine, u stopu prati oca.

Poljoprivreda će, po svemu sudeći, ostati tradicija Kostića.

Nadaju se da će uspjeti da ostvare planove i u budućnosti biti prepoznatljivi po zdravim proizvodima – djelu njihovih vrijednih ruku.

 

(srpskainfo)

POSTANIMO PRIJATELJI