NOVI GLAS

Priče iza ulica – Ulica Filipa Višnjića – Upoznajte srpskog Homera

Ulica koja od samog centra grada, preko ulice Gavrila Principa, vodi ka izlazu iz Biljine nosi ime našeg velikog guslara i narodnog pjesnika Filipa Višnjića. 

Vjerovatno nema Semberca koji nije čuo za Višnjića, ali nije mali broj ljudi koji ne znaju mnogo o njegovom životu i velikom djelu. 

Danas je zadnji dan tradicionalne manifestacije u Bijeljini “Višnjićevi dani”, pa je to dobra prilika da se podsjetimo ko je zapravo bio Filip Višnjić, koliko je zadužio narod Semberije i Majevice i cijeli srpski narod uopšte. Postoje mnogi gradovi koji imaju ulicu sa njegovim imenom, brojne škole i udruženja, a i bijeljinska bibilioteka s ponosom nosi njegovo ime.

Filip Višnjić je rođen 1787. godine u selu Gornja Trnova kod Ugljevika, na obroncima planine Majevice. Potiče iz bogate porodice Vilića. Međutim, otac mu je umro mlad, a majka se preudala u drugo selo, te povela četvorogodišnjeg sina sa sobom. Po Filipovom nadimku Višnja, dobio je prezime Višnjić. 

Još od najranijeg djetinjstva pokazao je interesovanje za pjevanje narodnih pjesama i sviranje gusala.

U djetinjstvu je obolio od velikih boginja i zbog te bolesti je oslijepio. Ali, to nije bila jedina nesreća u djetinjstvu malog Filipa. Turci su mu pobili skoro cijelu familiju, te se od malena morao, slijep kakav je bio, snalaziti za svoju “koru hljeba”. 

Kao pjesnik je proputovao cijeli tadašnji bosanski pašaluk, a stigao je i do Skadra na sjeveru današnje Albanije. Putujući po Bosni i Srbiji, pjevao je hrišćanskoj raji u selima i manastirima gdje su se ljudi okupljali, a bio je često dobrodošao i među muslimanskim velikodostojnicima kojima je pjevao i svirao djela sa islamskom tematikom.

Među njegova najpoznatija djela spadaju dvije pjesme biografskog karaktera o Svetom Savi, potom pjesma Smrt Kraljevića Marka, hajdučka pjesma o megdanu hajduka Baje Pivljanina i trinaest pjesama o Prvom srpskom ustanku.

Najplodnosnije godine stvaranja slavnog guslara su one kada je on prešao u Srbiju 1809. godine. Poslije propasti Prvog srpskog ustanka Višnjić se zajedno sa srpskom vojskom naselio u regiji Srema u selu Grk, koje inače danas po njemu nosi naziv Višnjićevo.

Filip Višnjić je izvodio uz gusle i pjesme kojima on nije autor, a prenosile su se sa koljena na koljeno, a izvodio je i svoje autorske pjesme, nastale po događajima kojima je lično prisustvovao. Prvoj grupi pripadaju pjesme kao što su Početak bune protiv dahija, Boj na Čokešini, Boj na Mišaru i Boj na Salašu, a drugoj grupi, nastale po događajima u kojima je on lično prisustvovao i opjevao ih, su Boj na Loznici, Knez Ivan Knežević i Miloš Stoićević i Meho Orugdžić.

Snagom patriotizma u svojim pjesmama i izvođenju istih, Višnjić je dao nemjerljiv doprinos podizanju morala srpskom narodu tog vremena, nadu u budućnost za konačno oslobođenje. Svojim tradicionalnim izvođenjem srpskih narodnih pjesama najsličniji je stvaranju slavnog Petra II Petrovića Njegoša.

Živio je u selu Grk do kraja života, umro je 1834. godine. Mještani iz sela su ga sahranili na seoskom groblju i na velikoj krstači od hrastovine urezali njegov omiljeni instrument – gusle. U skoroj budućnosti je planirana obnova njegove kuće u rodnom selu Trnova.

„Al’ vidite l’, đe će gore biti?
„P’jani vlasi mirovati ne će;
„Po Zvorniku i po Bijeljini
„Mi se Turci maći ne smijemo
„Od vlaškijeh ljutijeh zmajeva,
„Prelijeću preko vode Drine,
„Pa se naše Bosne privaćaju,
„Dočekuju po drumov’ma Turke,
„I ruse im os’jecaju glave;

Boj na Loznici

 

Marko Mitrović

za NoviGlas

Bijeljina

POSTANIMO PRIJATELJI

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned invalid data.
error: Content is protected !!