NOVI GLAS

Silvana Armenulić: Tragedija nikad prežaljene boginje narodne muzike! (Video)

Pjevačica je prerano nastradala u teškoj saobraćajnoj nesreći, a mnoge činjenice o njoj ostale su nepoznanica.

Zamršena životna priča boginje narodne muzike Silvane Armenulić, osim zaslepljujuće slave i tragične prerane smrti u saobraćajnoj nesreći sa mnogo nepoznanica, još uvijek krije brojne istine o drugim zvijezdama sa kojima joj se povremeno ukrštao put i ima elemente šekspirijanskih zapleta, idile ruskih bajki, mračnih tokova svijesti psiho-horora i munjevit, iznenadan kraj.

“Smederevo, 10. oktobra 1976. godine. Oko 21.30 časova na magistralnom putu Beograd-Niš kod Kolara dogodila se teška saobraćajna nesreća u kojoj su život izgubili Miodrag Jašarević, šef narodnog orkestra RTB-a, popularna interpretatorka narodnih pesama Silvana Armenulić i njena sestra Mirjana Barjaktarević”.

Ovako je glasila vijest o smrti po mnogima najveće zvijezde narodne muzike nekadašnje Jugoslavije.

Rođena je u Doboju 18. maja 1939. godine kao Zilha Barjaktarević, ćerka Hajrije i poslastičara Mehmeda Barjaktarevića. Bila je jedno od desetoro braće i sestara, ali u dobojskoj Gornjoj mahali život nije bio nimalo lak.

Još kao mala oboljela je od tada smrtonosne difterije i samo je čudom uspjela da preživi, ali njen mlađi brat Hajrudin nije. Njihovom ocu ponestalo je snage da to sve izdrži. Odao se alkoholu, zapostavio porodicu i praktično sav teret othranjivanja i izvođenja devetoro djece na put prepustio njihovoj majci Hajriji.

“Bili smo jedno drugom do uva i majka nas je, kad bi je pitali za naša imena, na prste nabrajala. Kako je sastavljala kraj s krajem, još ne mogu da shvatim. Sve je morala da mjeri kroz onaj vražji broj devet: devet kaputa, devet obroka, devet pari cipela… Zato sam maštala o danu kad ću joj se skinuti s vrata”, pričala je Silvana kasnije kad je postala velika zvijezda.

Zilha se upisala u osnovnu školu 1947. godine. Njen talenat za muziku bio je uočljiv nastavnicima, pa je počela da svira mandolinu, a ubrzo i da pjeva.

To je za nju predstavljalo priliku za bjekstvo iz života koji nije željela jer se otac nije trijeznio, a majka je smatrala da je dovoljno to što je naučila da čita i piše, a poslije toga treba da se uda. Pjesma je djelovala kao spas i mogućnost preokreta.

Sa šesnaest godina Zilha se odselila kod svoje tetke u Sarajevo. Iako maloljetna, počela da pjeva po kafanama na Ilidži. Ubrzo ju je zapazio harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo, koji je, oduševljen njenim glasom, htio da je priključi svom orkestru. Pošto je bila maloljetna, za to joj je bilo potrebno odobrenje roditelja. Oni su se isprva tome protivili, jer u to vrijeme profesija kafanske pjevačice nije predstavljala neko prestižno zanimanje.

Ipak, Zilha nije mogla da ide putem koji su joj oni odredili i to su ubrzo shvatili. Pa neka bude pjevačica kad baš hoće, rekao je na kraju njen otac koji je u to vrijeme već bio digao ruke od svega. Tako je u kafani Topola na Ilidži počela karijera najveće zvijezde u istoriji jugoslovenske novokomponovane narodne muzike.

Pjevanje po kafanama uopšte nije ugodan niti bezopasan posao, posebno za vrlo mladu djevojku bez iskustva. U opis tog radnog mjesta spadaju i dim, pijanci, tuče, vulgarna dobacivanja i na momente prijeteća atmosfera. Da bi njen mladi duh opstao u tom teškom vremenu socrealizma, Zilha je uzela ime svoje omiljene romantične filmske junakinje.

Strastvena, zgodna i američki drska radnica na plantažama pirinča na sjeveru Italije, koju je u filmu Gorki pirinač tumačila zanosna glumica Silvana Mangano, bio je lik u koji se Zilha sklonila kako bi nastavila da sanja velike snove.

“Danas se naježim kad uđem u kafanu. Trebalo je izdržati neprijatnosti i poniženja. Ko nije bio među pijancima, ne zna koliko je to strašno. To govorim ja koja sam pjevala u boljim lokalima, mogu da zamislim kako je onim pjevačicama u raznim prčvarnicama gdje ih većina gostiju gleda i sluša bez poštovanja”, priznala je kasnije Silvana.

Prije nego što će se mlada pjevačica proslaviti u Beogradu i samim tim u čitavoj zemlji, nastupajući u Leskovcu 1958. godine spazila je na klupi ispred hotela promrzlog mladića. Prišla mu je i zapodenula razgovor sa njim. On joj je otkrio da je došao sa sela u potrazi za poslom, ali nije ga našao. Nije imao novca da se vrati kući, a nije imao ni gdje da spava. Pošto se i sama uspinjala trnovitim putem, Silvana je u potpunosti saosjećala sa momkom i ponudila se da mu pomogne koliko može: zamolila je upravnika hotela da nesrećnom mladiću nađe bilo kakav posao i smještaj. Kad se uzmu u obzir njena harizma i šarm, nije čudo što joj je odmah izašao u susret. Neizmjerno zahvalan, taj momak počeo je da se druži sa muzičarima i povremeno bi s njima, na Silvanin nagovor, čak otpjevao neku pjesmu. Ime mu je bilo Toma, a prezivao se Zdravković.

 

(story.rs)

Bijeljina

POSTANIMO PRIJATELJI

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned invalid data.
error: Content is protected !!