NOVI GLAS

Kako je skončao Petar Kočić – Tužan kraj velikog srpskog pisca

Prvi svetski rat nije bio nimalo lak ni za koga na ovim prostorima, ali može se reći da je slavni srpski pjesnik, pisac i političar Petar Kočić u tim danima prvi i posljednji put osjetio sreću i slobodu… dok nije zaspao i otišao u vječni mir.

Rođen 1877. godine u selu Stričići kod Banja Luke, Petar Kočić je pripadao generaciji srpskih intelektualaca koji su se borili za svoje ideale, ali su zbog toga i stradali. Kočić je protjerivan iz Sarajeva u Beograd, pa i u Banja Luku zbog svog “srbovanja” i učestvovanja u radničkim štrajkovima.

Uoči aneksije Bosne i Hercegovine, Kočić je pokrenuo list “Otadžbina” i stvorio političku grupu koja je zagovarala borbu protiv Austrije i ostataka feudalnog ropstva. Bio je omiljen u narodu i slavljen među omladinom željnom otpora protiv okupatora. Tamo gdje je narod vidio svog prvaka, država je vidjela opasnog protivnika. Kočić je više puta hapšen i krivično gonjen.

Poslije mnogo godina siromaštva i progona, Petar Kočić počeo je da ispoljava znake mentalne slabosti. Smješten je u Duševnu bolnicu u Beogradu, gdje je mnogo vremena provodio sa sestrićem upravnika bolnice, nadarenim hroničarem Milanom Jovanovićem Stojimirovićem.

Mladić koji je u Duševnoj bolnici radio kao sekretar, tražeči spas od austrougarske okupacije, u bilješkama je detaljno opisao posljednje dane, smrt i sahranu slavnog Srbina.

Pisao je da je pisac bio preplašen i blijed kad su ga doveli, ali da nije bio nimalo opasan, te je mladić i  uživao u razgovoru sa jednim od najmudrijih savremenika.

Kočićevo stanje drastično se pogoršalo u ljeto 1916. godine. On sebe nije smatrao ni bolesnim ni ludim i bio je ubijeđen da se našao tu gdje jeste zbog nebrige prijatelja.

Kočić je sve do smrti vjerovao da je zdrave pameti. Samo se jednom o sebi izrazio kao o ludaku – kada su austrijski žandari došli da ga traže i da provjere da li je zbilja bolestan. Do posljednjeg časa je govorio kako “samo da dočeka Srbiju, pa će u planine, na oporavak”. Drhtavim rukama prerađivao je za pozorišta svoja “Sudanija”. Bio je vrlo ponosit na svoj rad, hvalio se kako će se to igrati “u svim srpskim pozorištima”, zapisao je Milan Jovanović Stojimirović. 

Govorio je da je ostavljen da “pametan čami među ludama”, sve dok nije došao do nekih medicinskih knjiga.

Nije mnogo trebalo mudrome Kočiću da zaključi šta se dešava. Shvatio je težinu situacije u kojoj se našao – bolovao je od progresivne paralize za koju lijeka nema. Predao se… Poslije šest dana u postelji, Petar Kočić je 27. avgusta 1916. u četiri ujutro pronađen mrtav.

Ironično, priča kaže da je Petar Kočić u ovoj bolnici bio srećan. Govorio je da tu “živi u slobodi” i da ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom.

Ako je tako, onda je tog 27. avgusta 1916. godine Doktorova kula u kojoj je izdahnuo Petar Kočić bila jedino slobodno mjesto na cijelom Balkanu. Nažalost, bila je to jedina sloboda koju je dočekao veliki pisac.

U okupiranom Beogradu bili su zabranjeni svi javni skupovi, pa čak i pogrebne povorke. Zato je Kočićev sanduk opremljen u Duševnoj bolnici, a na vječni počinak je prevezen taljigama, samo u pratnji kočijaša.

Sanduk za jednog od najvećih Srba svih vremena, piše Stojimirović, napravio je pacijent koji je umislio da je Bog, ushićen jer je dobio kaput preminulog pisca. Tijelo Petra Kočića na čaršavu je položeno u sanduk. Oko lica su mu poređali cvijeće, a uz obraze i čelo jabuke. Hroničar kaže da je izgledalo kao da se veliki književnik osmjehuje.

Niko se nije sagnuo da cjeliva mrtvaca prije stavljanja poklopca, samo je jedna pacijentkinja viknula da takvog čovjeka ne mogu da sahrane “gologlava i bosonoga”. Razletješe se tada po bolnici sve dok nisu našli crvene papuče koje su mu brzinski navukli na stopala. Za glavu su imali nešto drugo.

Odjednom – Je li to bila igra slučaja, ćud sudbine, njena logika ili ludački prohtjevi? – tek Petru Kočiću, velikom Srbinu meću na glavu prostu srpsku šajkaču… nas nekolicina, koji razumjesmo taj simbol, zgledasmo se nakostriješeni od jeze, zapisao je Milan.

Deset godina po Kočićevoj smrti država je ustanovila Aleju velikana na Novom groblju. Tu su prenijeti ostaci generala Miloša Vasića, Jovana Cvijića i nesrećnog Petra Kočića.

 

NoviGlas/Dnevno

Bijeljina

POSTANIMO PRIJATELJI

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned invalid data.
error: Content is protected !!