NOVI GLAS

Zašto je Rusija prodala Aljasku Americi? – Evo kako se odigrao “posao vijeka”

Danas je aktuelna ideja predsjednika Sjedinjenih američkih država Donalda Trampa da ova država od Danske otkupi Grenland. Iako su je mnogi u Americi odbacili kao lošu prvoaprilsku šalu, iskustva govore da su Amerikanci imali dosta uspjeha kada je kupovina zaleđenih, slabo naseljenih teritorija u pitanju.  

Rusija je 1867. prodala SAD-u teritoriju Aljaske za simboličnih 7,2 miliona dolara. Samo tokom prvih 50 godina vladavine nad tom zemljom Amerikanci su od nje zaradili barem sto puta više. Kako su carski činovnici mogli toliko pogriješiti? Iako i danas postoje peticije da se ova zemlja vrati Rusiji, ističe se da je pogodba bila  poštena, a istoričari tvrde da su obje strane imale dobre razloge da sklope ovaj “posao”. 

Ruska Aljaska je u 19. vijeku bila centar međunarodne trgovine. U njenom glavnom gradu Novoarhangelsku (danas grad Sitka) trgovalo se kineskim tkaninama, čajem, pa čak i ledom, koji je bio potreban jugu SAD-a prije pojave frižidera. Na Aljasci su se gradili brodovi i podizale fabrike, a vađen je i ugalj. Već su bila otkrivena i brojna nalazišta zlata.

“Kožne marke”

Ruski trgovci su na Aljasku došli zbog trgovine kljovama morža (koje su nekad bile cijenjene kao slonovača) i dragocjenim krznom morske vidre, koje su nabavljali od starosjedioca. Time se bavila Ruska američka kompanija (Российско-американская компания – RAK). Nju su osnovali avanturisti, ruski biznismeni iz 18. vijeka, odvažni putnici i spekulanti. Ova kompanija je bila vlasnik cjelokupne proizvodnje i rudarstva na Aljasci. Mogla je samostalno sklapati trgovinske sporazume s drugim zemljama, imala je svoju zastavu i vlastitu valutu – kožne „marke“.

Sve ove privilegije ovoj kompaniji omogućila je carska vlast, koja je, pored ogromnih poreza koje je ubirala, imala i dio akcija u ovoj RAK-u . Među akcionarima ove kompanije bili su ruski carevi i članovi njihovih porodica.

„Ruski Pizarro“

Glavni upravnik ruskih naselja u Americi u vrijeme njihovog najvećeg procvata bio je talentovani trgovac Aleksandar Baranov. Gradio je škole i fabrike, utvrđenja i brodogradilišta, te učio starosjedioce saditi repu i krompir. Sebe je nazivao „ruski Pizarro“ i vezao se za Aljasku ne samo poslovno, nego i srcem. Oženio se, naime, kćerkom lokalnog plemenskog vođe Aleuta.

Za vrijeme Baranova Ruska američka kompanija je imala ogromne prihode: preko 1000% profita! Kada je Baranov u dubokoj starosti napustio poslove, na njegovo mjesto je došao kapetan-poručnik Gagermejster, koji je sa sobom doveo nove saradnike, ali i akcionare iz vojnih krugova. U to vrijeme su prema statutu kompanijom mogli upravljati samo oficiri Ratne mornarice. Vojne starješine su ovaj profitabilni posao brzo uzele pod svoje, ali upravo njihovi postupci su kompaniju doveli do kraha.

Pohlepa je uništila Kompaniju

Nove gazde su sebi odredile astronomske plate. Obični oficiri su dobijali po 1 500 rubalja godišnje (što se može uporediti s primanjima ruskih ministara i senatora), a šef kompanije čak 150 000 rubalja, dakle 100 puta više! Dok su u isto vrijeme cijene po kojima su od lokalnog stanovništva otkupljivali krzno prepolovljene. To je dovelo do toga da su tokom narednih 20 godina Eskimi i Aleuti gotovo sasvim istrijebili morske vidre i Aljaska je izgubila svoj najprofitabilniji posao. Starosjedioci su živjeli u neimaštini i podizali pobune koje su Rusi gušili oružjem.

Oficiri su pokušali naći nove izvore prihoda. Tad je i počela trgovina ledom i čajem, ali ni to nisu uspjeli organizovati kako treba. Svoje plate nisu smanjivali i na kraju je RAK prešao na državno dotiranje, ali ni to nije spasilo kompaniju.

Krimski rat

Potom je počeo Krimski rat u kojem su protiv Rusije bile Engleska, Francuska i Turska. Pomorske puteve su kontrolisali ruski neprijateljski, a Aljasku je bilo skoro nemoguće čuvati. Postojala je stalna mogućnost da engleska potpuno blokira prilaze Aljasci, što bi je učinilo nedostupnom za Rusiju.

Odnosi između Moskve i Londona su bili sve napetiji, dok su odnosi s vlastima SAD-a, koje tada nisu bila svjetska sila, bili prisniji nego ikad. Ideja da se Aljaska proda gotovo se istovremeno pojavila s obje strane. Baron Eduard Andrejevič von Stjokl, predstavnik Rusije u Vašingtonu, na zahtjev cara je započeo pregovore s državnim sekretarom SAD-a Vilijamom Sevardom o sudbini Aljaske.

Ček kojim je plaćena Aljaska

Svi su bili protiv

Međutim, javnost u obje države je bila protiv ove pogodbe.

„Kako možemo dati zemlju u čiji razvoj smo uložili toliko snage i vremena, zemlju u kojoj je uspostavljen telegraf i gdje su otkrivena nalazišta zlata?“, pisali su ruski listovi.

„Šta će Americi 50 hiljada divljih Eskima koji za doručak piju riblje ulje?“, pisala je štampa u Americi.  Protiv kupovine bili su i Senat i Kongres.

Pa ipak, 30. marta 1867. u Vašingtonu je potpisan sporazum o prodaji pola miliona hektara ruske teritorije Sjedinjenim Američkim Državama za 7.200.000 dolara. Cifra je bila simbolična, a tako jeftino nije prodavana čak ni neobradiva zemlja u Sibiru. Službena predaja teritorija realizovana je u Novoarhangelsku, koji je dobio novo ime – Sitka.

Nakon kratkog vremena iz Aljaske su prema ostatku Sjedinjenih Država potekle “rijeke zlata” – počela zlatna groznica u Klondike, koja je Amerikancima donijela basnoslovno bogatstvo. A to je bio samo početak eksploatacije ove zemlje.

 

NoviGlas/RBTH

POSTANIMO PRIJATELJI