NOVI GLAS

Pogled sa strane – Bijeljina za početnike (Foto/Video)

Na sjeveroistoku Republike Srpske u srcu semberske ravnice nalazi se grad Bijeljina. Kao nezvanični centar istočnog dijela RS, Bijeljina je poslije Banja Luke najveći i najrazvijeniji grad.

Ime Bijeljina se prvi put u pisanim izvorima pominje 1446. godine, a službeno je naziv ozvaničen tek 1918. godine.

Povoljan geografski položaj na presijeku puteva istoka i zapada, omogućilii su da se grad razvije u jedan ekonomski, kulturni i turistički centar Bosne i Hercegovine i regiona. U blizini grada su dva granična prelaza: Rača na rijeci Savi i Pavlovića most na rijeci Drini.  

Grad u kojem živi 50.000 stanovnika a u širem području sa ruralnim naseljima opština Bijeljina ima preko 100.000 stanovnika. Bijeljina je postala studentski centar, grad mladosti u kojem se mladi ljudi obrazuju na brojnim srednjim školama i fakultetima.

Plodna semberska ravnica svrstava Bijeljinu u jedan od centara za proizvodnju i trgovinu hranom za cijelu regiju. Veliko arhitektonsko i duhovno naslijeđe čine i vjerski objekti izgrađeni širom Semberije. Najstarija javna građevina u gradu Bijeljini je Crkva svetog Đorđa, sagrađena 1872. godine, a nešto mlađa je zgrada današnjeg Muzeja Semberije, sagrađena 1876. godine.

Period Austro-Ugarske okupacije

Krajem XIX vijeka Bijeljina je okupirana od strane Austro-Ugarske monarhije, tačnije od 1878. godine pa sve do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine. Dunavska Monarhija je bila na višem stepenu civilizacijskog razvoja od Turske,  pa je Bosna i Hercegovina doživjela ubrzan privredni napredak i razvitak.

U to doba grad je „preporođen“ i dobio je obrise modernog evropskog grada. Shvativši  veliki strateški značaj Bijeljine u pograničnom položaju prema Kraljevini Srbiji, okupatorske vlasti poklonile su veliku pažnju razvoju naselja i njegovom prilagođavanju vojnim potrebama.

Tokom perioda austrougarske vladavine grad je nosio ime „Bjelina“ a neposredno prije toga i „Bilina“ i „Belina“. Početkom 1879. godine Bijeljina, ukazom Zemaljske vlade, dobija prvi opštinski Statut, jedan od prvih u Bosni i Hercegovini pod austro-ugarskom upravom. Bijeljina je tada imala oko 6.000 stanovnika i u to vrijeme je bila peto po veličini naselje u Bosni i Hercegovini.

Statutom su u nadležnost Opštine preneseni staranje o razvoju grada, regulacija postojećih ulica, izgradnje hotela, otvaranje pijaca, rasvjeta ulica, održavanje sedmičnih i godišnjih sajmova, čišćenje ulica, staranje o zdravlju stanovnika. Neke od građevina koje su izgrađene u vrijeme okupacije i dan danas služe Bijeljincima, kao što je zgrada opštine, koja je svojevrsni „svjedok vremena“.  

Bijeljina je prvu bolnicu dobila 1880. godine, a iste godine i prvu apoteku. Moderan gradski park Bijeljina dobija krajem devetnaestog vijeka koji je jedan od najvećih u Bosni i Hercegovini.

Bijeljina u Prvom svjetskom ratu

Prvi svjetski rat bio je do tada najveći sukob u istoriji svijeta, a u Semberiju je, kao i svuda gdje je došao, donio mnoga stradanja i razaranja.

Nakon poraza Austro-ugarske u ratu i oslobađanja od okupatora, Bijeljina sa cijelom regijom ulazi u sastav Kraljevine Jugoslavije i nastavlja svoj razvoj, povećavajući broja stanovnika. Iz perioda Kraljevine Jugoslavije do danas su ostale zgrade Pošte, stare Gimnazije, Sokolskog doma, zatim današnja zgrada Eparhije i neki od stambenih objekata koji su u međuvremenu, zahvaljujući nebrizi, u jako lošem stanju.

Spomenik kralju Petru I Karađorđeviću Oslobodiocu je podignut 1937. godine u znak zahvalnosti naroda Semberije i građana Bijeljine na pobjedi u ratu i ujedinjenja u Kraljevinu.

Bijeljina u Drugom svjetskom ratu

Period slobode i prosperiteta u dvadesetim i tridesetim godinama XX vijeka u kraljevini Jugoslaviji nije dugo trajao – uslijedio je Drugi svjetski rat koji je donio nove žrtve i strahote za sve stanovnike Bijeljine i Semberije.

Područje Semberije je bilo pod upravom ustaškog i nacističkog režima zbog kojeg su uslijedila ubistva i progon domaćeg stanovništva. Dio grada je tokom rata uništen, a spomenik kralju Petru I Oslobodiocu je srušen.

Prvo oslobođenje od fašista se desilo 24. septembra 1943. godine, a nakon teške borbe u oslobodilačkom ratu i mnogobrojnih žrtava grad Bijeljina je konačno oslobođen 2. aprila 1945. godine u vrijeme kada je slom fašizma već bio u izvjestan.

Bijeljina u periodu komunizma

Nakon Drugog svjetskog rata počela je ubrzana obnova cijele zemlje, pa ni Bijeljina nije bila izuzetak. Popravljali su se putevi, gradile se pruge i javni objekti, a u prvom planu je bio ubrzan ekonomski razvoj. U vrijeme komunizma u Bijeljini su osnivana brojna društvena preduzeća i zadruge u kojima su radili stanovnici Semberije.

U to doba je izgrađeno mnogo stambenih zgrada, hotela i fabrika. Izgrađena je u to doba u centru Bijeljine robna kuća, završen je prvi „Neboder“  kako su tu višespratnicu nazivali Bijeljinci, zgrada „Lozničanka“ pored pijace,  „Soliteri“ u centru grada, zgrada Biblioteke „Filip Višnjić“ i spomenik slavnom Sembercu.

U potrazi za naftom nedaleko od Bijeljine u selu Dvorovi, istraživači su otkrili mineralnu ljekovitu vodu. Ubrzo po otkrivanju vrela mineralne vode krenulo se u izgradnju kupatila i banjskog objekta sa rezervoarom za vodu. U banji „Dvorovi“ izgrađeni su još i Olimpijski bazen i restoran.

Bijeljina danas

Status grada Bijeljina je dobila u julu 2012. godine. Danas je to grad koji je se i dalje neprestano razvija, ulaže se u infrastrukturu, kulturu, turizam i u privredu. U gradu neprestano „niču“ nove moderne stambene zgrade.

Budućnost grada je i autoput koji će biti uskoro izgrađen u blizini, autoputa koji će preko Bijeljine povezivati Beograd i Banja Luku, a pretpostavlja se da će to biti i signal investitorima za dalja ulaganje u Semberiju . Bijeljina i Semberija posjeduju brojne resurse za razvoj turizma prvenstveno tranzitnog, banjskog, etno-seoskog i vjerskog turizma.

To su budući generatori razvoja Bijeljine, grada u kome je budućnost na mladim ljudima, u kome će svi dobiti šansu za napredak, posao i pristojan život.

   

Marko Mitrović za

NoviGlas

POSTANIMO PRIJATELJI