NOVI GLAS

Ana je jedina Srpkinja policajka u Čikagu – “Nisam ni sanjala da ću uspjeti ovo da uradim” (Video)

Ana Lazić je prije sedam godina sa rodnog Uba došla u Ameriku, u Čikago, zasnovala porodicu, rodila dvoje djece. Suprug joj se, kao uostalom i većina radno sposobnih Srba u ovom dijelu svijeta, bavi transportom. Ana je, međutim, riješila da razbije tu monotoniju. Njeno zanimanje je totalno atipično kada je u pitanju srpska zajednica, a naročito pripadnice ljepšeg pola. Ana je policajka.

– Došla sam ovdje 2011. godine, u Ameriku me je dovela ljubav, tu sam se udala za svog sadašnjeg supruga, Nenada. Naredne dvije godine smo proveli u kamionu. On je vozio, ja sam pomagala ali nisam željela da naučim da vozim jer sam znala – ako položim, kupiće mi kamion, i onda ćemo svako na svoju stranu. Viđaćemo se, ali na parkinzima za kamione. Gledala sam već takve slučajeve i nisam željela da krenemo njihovim stopama. Te dvije godine su bile interesantne, uspjela sam da proputujem najveći dio Amerike i jedan dio Kanade. Imali smo mogućnost da biramo kada ćemo da vozimo, kada ćemo da idemo na odmor i to je sve funkcionisalo dobro dok ja nisam ostala u drugom stanju. Nakon što sam rodila dvoje djece i ta djeca su počela da rastu, znala sam da ću morati da počnem da se bavim nečim – kaže Ana.

Kako ističe, “kada si Srpkinja i imigrant u Čikagu onda nemaš puno izbora”.

– U stvari, možeš da biraš u koju ćeš kamiondžijsku kompaniju, a ja sam smatrala da je dovoljno što se jedno u kući bavi kamionima. To jeste neka vrsta sigurnosti za čovjeka koji dođe iz Srbije, ali je u neku ruku i kletva. Jer, kad jednom uđeš, ne možeš da izađeš. Ili ćeš voziti kamion ili ćeš, ako si Srpkinja, Bosanka, Makedonka…raditi neku sigurnost ili računovostvo – ističe ona.

Zbog toga je riješila da postane policajac.

– Riješila sam da se bavim poslom koji nije karakterističan za emigranta, za ženu, ali i za ženu u mojim godinama (35). Riješila sam da budem policajac. A to se ne postaje preko noći. Trebalo mi je nekoliko godina da završim koledž i kasnije Policijsku akademiju. Taj koledž nije bio neophodan, ali sam se odlučila da ga završim jer ti daje bolju startnu poziciju, pokazuje da si zaista zainteresovan za tu karijeru. Uspješno sam ga završila, sa odličnim ocjenama, na šta sam veoma ponosna. A nakon toga odlučila da apliciram za posao u policijskim stanicama. Aplicirala sam na 25 mjesta. Dok sam čekala na odgovore, dobila sam posao u zatvoru – ističe Lazić.

Ona ističe kako posao u zatvoru može da bude vrlo opasan, pogotovo kad provodiš vrijeme među zatvorenicima a nisi naoružan.

– Ali nije me bilo strah. Prije stupanja na posao završila sam i Zatvorsku akademiju. Tamo sam učila svašta, od vještina samoodbrane do korištenja sprejeva. Bilo je vrlo zahtjevno, jer se svodi na to kako da se odbraniš bez oružja, ali podrazumijeva i učenje zakona, prava zatvorenika. U zatvoru sam provela samo nekoliko nedelja, jer mi je stigla ponuda da radim kao policajka. Položila sam zakletvu i krenula u Policijsku akademiju – objašnjava ona.

Tamo nije bilo nimalo lako.

– To se ovde zove vojni stil. Onog momenta kada uđeš ti znaš da će biti tako i pomiriš se sa tim. A oni priznaju da im je zadatak da te slome i da te izgrade ponovo. Jer posao kojim ćeš da se baviš kada izađeš odatle podrazumjeva da ćeš biti na ulici, gdje će te ljudi nazivati raznim imenima, psovati porodicu, pretiti, napadati, pokušati da te ubiju… Moraš biti dovoljno psihički jak da kontrolišeš svoje emocije u svakom trenutku, da te riječi ne dotiču. Mi smo na Akademiji imali nešto što se zove “wall drill” gdje te fizički slome, a usput toliko viču na tebe, vrijeđaju te, degradiraju…Gledala sam svojim očima momke, moje kolege, koji nakon toga sjede u kolima i plaču. Kad jednom to prođeš, spreman si na sve – priseća se ona.

Kada je stupila na dužnost u Policiji gradića Elmhursta, koji se nalazi u širem regionu grada Čikaga, Ana je rekla kako je dobila najstrožijeg kolegu.

– On me je već drugi dan stavio da vozim. Geografija mi je bila najveći problem, da upoznam ulice i kraj u kome radim. Treći dan sam već imala svoj prvi “trafic stop”, zaustavila sam jednu gospođu, Korejanku koja nije znala engleski, pa je bilo pomalo smiješno. Nekako smo se sporazumjeli, radio je “body language”, na kraju sam joj dala samo upozorenje. Pola sata poslije toga sam imala prvu intervenciju zbog nasilja, dvije sestre su se potukle ispred restorana pa sam morala da ih razvađam. Deset minuta kasnije sam imala prvo ubistvo i samoubistvo – prisetila se ona.

Ana, koja sada nosi oružje kao policajka, kaže da je počela da se zanima za njega kada je postala svjesna da je to njen budući poziv.

– Otišla sam u streljanu da se uvjerim da uopšte umijem da pucam, jer ima ljudi koji to nikada ne savladaju. Na Akademiji smo imali ljude koji nisu mogli da prođu obuku sa oružjem i zbog toga su izgubili poslove. Prijatelja koji je instruktor mi je pomogao da savladam tehniku s obzirom da prije toga nikada nisam držala pištolj u ruci. Nisam do sada bila u prilici da koristim oružje, ali ponekad je mnogo napeto. I ti moraš da budeš svjestan oružja i spreman da ga upotrijebiš. Na poslu nam stalno ponavljaju da budemo obazrivi kada radimo te rutinske saobraćajne kontrole, jer nikad ne znaš ko je za volanom. I zato ćeš svaki put kad te policajac zaustavi vidjeti da ruku drži blizu oružja. Ne zato što misli da si ti opasan, već iz predostrožnosti. Pokazivali su nam toliko snimaka na kojima su policajci upucani u toku rutinske kontrole – objašnjava ona.

Ana je rekla kako je u ovoj zemlji otkrila da postoji Američki san.

– Ja čak nisam ni sanjala da ću uspjeti ovo da uradim. Znamo koliko je teško u Srbiji promijeniti posao ako imaš 35 godina i dvoje djece. Ovdje se ispostavilo da je to moguće. Ako se trudiš i radiš naporno možeš da uradiš šta hoćeš. To bi bila i moja poruka ženama koje razmišljaju da krenu mojim stopama – zaključuje ona.

 

(serbian times / Telegraf)

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned invalid data.
error: Content is protected !!