NOVI GLAS

Operacija “Valkira” – Šta bi bilo kad da je uspio atentat na Hitlera?

Prije 75 godina, 20. jula u četvrtak malo iza podneva, nije lako zamisliti kako je moralo biti grofu Klausu fon Staufenbergu. 37-godišnji pukovnik Vermahta, stajao je mirno uz veliki teški konferencijski masivni hrastov sto u konferencijskoj dvorani “Vučje jazbine” u Istočnoj Pruskoj, a sa druge strane Adolf Hitler držao se za glavu dok su mu generali objašnjavali da mu je Crvena armija dobrim dijelom pomela snage i nadirala prema granici s Poljskom.

Za tadašnje uslove i mjerila Trećeg Rajha fon Staufenberg je bio vrlo zanimljiva figura; s povezom preko onoga gdje mu je do prije nešto više od jedne godine bilo lijevo oko, bez desne šake i dva prsta lijeve ruke, ukočeno je čekao da ga pozovu zbog telefonskog poziva što si ga je dogovorio, piše “express.hr”.

A dogovorio ga je s ostalim urotnicima atentata na Hitlera i puča u Trećem Rajhu kako bi imao izgovor da od iz te dvorane prije nego što eksplodira bomba.

Zapravo je bila riječ o dva paketa plastičnog eksploziva što ih je držao u torbi s dokumentima ispod stola. Jedan paket, zapravo, i nije stigao da priredi tako da tempirani upaljač počne s otkucavanjem.

Drugim, međutim, jeste bio tempiran i fon Staufenberg je računao da će jedan kilogram biti dovoljno. Naprosto će morati da bude. Jer ako Hitler ne ode u komadima sa ovog svijeta, on će stvarno odvući Njemačku do uništenja posljednje cigle i pogibije posljednjeg balavca u uniformi neke od Hitlerovih jedinica.

A onda, možda oko 12.40 niži oficir iz sobe za komunikacije prišao je tiho von Staufenbergu, rekao da ga trebaju na telefon iz Berlina. Fon Staufenberg se okrenuo, sad pazeći da ne pokazuje olakšanje, otišao niz hodnik u sobu do telefona, predstavio se, a kolega urotnik mu je odmah spustio slušalicu. Fon Staufenberg je izišao iz zgrade, ušao u automobil i rekao vozaču da krene.

U tom trenutku odjeknula je žestoka eksplozija koja je sasvim izbila prozor na konferencijskoj dvorani u “Vučjoj jazbini”, tamo gdje je on bio dva minuta ranije. Bio je to samo jedan, ali daleko najbliži da uspije, pokušaj atentata na Adolfa Hitlera od najmanje 42 što su ih još od 1932. pokušali mahom Nijemci koji su svaki iz svojih razloga do kraja Drugog svjetskog rata pokušavali spriječiti Firera da do kraja ostvari ono što je naumio.

Istoričari mahom smatraju da je pokušaja ubistva Hitlera bilo i puno više, ali su preostali iz ovih ili onih razloga ostali izgubljeni u kolektivnom pamćenju civilizacije. Čovjek čak ne mora ni biti ljubitelj posebnog podžanra naučne fantastike alternativna istorija, a da se zapita šta bi se sa svijetom događalo da su vođu Trećeg Rajha ipak uspjeli likvidirati u ovom ili onom trenutku.

Iz današnje perspektive to se čak u dobroj mjeri može i zamisliti s nemalom sigurnošću. Jedino, nije svejedno o kojem bi atentatu bila riječ, jer ni Hitler nije bio isti 1932. u odnosu na 1944., a ni njegova moć, svijet, zločinački poduvat…

Kako bi bilo da je “Valkira” uspjela?

Na 75. godišnjicu neuspjele operacije “Valkira” u prvom je redu zanimljivo vidjeti šta bi bile posljedice toga da su barem tada uspjeli likvidirati Hitlera. Jedan od blogera portala “History is now magazine”, očigledno istoričar, počeo je od konstatacije da su u to vrijeme Saveznici tek počinjali s prodorom u Normandiju, nije se doduše sjetio da spomene da su se već neko vrijeme tukli kroz Italiju, ali je istakao da su Sovjeti sa istoka već vrlo opasno nadirali.

To je bilo tačno ono što su Hitleru 20. jula 1944. objašnjavali, a on se držao za glavu naslonjen nad kartu na stolu. Amerikaci su u to vrijeme bitku protiv imperijalnog Japana na Pacifiku barem donekle još uvijek smatrali manje kritičnom od prodora kroz Evropu i lomljenja kičme nacističkom dijelu osovine nakon što su Musolinija već razbili.

I da je Hitler ubijen, a vlast u Berlinu preuzeli oficiri Vermahta koji su što hitnije htjeli da zaustave rat, odnosno da su uspjeli pobiti kompletno rukovodstvo SS-a, Gestapoa i sve one oficire Vermahta, svakako i NSDAP-a koji su fanatično slijedili Hitlera, kako bi se postavio ko u Evropi?

Staljinu sigurno ne bi padalo na kraj pameti da stane sad kad je taman jurnuo svom brzinom.

Francuska, koja je trpjela nacističku okupaciju još od 1940. takođe se ne bi tako lako dala pomiriti da takvu Njemačku, još uvijek Treći Rajh, pusti da se izvuče bez potpunog ratnog poraza. Sigurno bi ista stvar bila i s Velikom Britanijom.

Uglavnom, na vlasti u Berlinu bili bi normalni ili barem normalniji ili barem oportuno otriježnjeni najviši oficiri Vermahta koji nisu htjeli odvesti Njemačku u totalno uništenje. I morali bi birati; ili se igrati sa sudbinom pa još neko vrijeme ratovati kako bi se izborili za bolju pregovaračku poziciju ili kapitulirati istog trenutka, skoro bezuslovno. Ovo drugo značilo bi užasan udarac po ponos ekstremno zaluđene nacionalističke, šovinističke nacije. Ali, ono prvo značilo bi da bi im Staljin ubrzo prodro tako duboko da bi im okupirao teritoriju i onda…

Užasno im je bilo i zamisliti šta bi Crvena armija činila Njemačkoj, koja je prethodnih godina pobila tolike milione pripadnika sovjetskih naroda. Dogodilo bi se ono što je Karl Denic pokušao da sprovede u što većoj mjeri u maju 1945. nakon samoubistva Hitlera. Naprosto bi odvukli sve što god imaju na istok nasuprot Crvenoj armiji i sa zapada pustili da ih okupiraju zapadni Saveznici. To bi za posljedicu imalo dramatično drugačiji razvoj događaja od 1945. nadalje. Prvo što konferencija na Jalti u februaru 1945. sigurno ne bi predvidjela Staljinov zalogaj Njemačke, ne bi nastala DDR.

Hladni rat, ako bi ga i bilo, bio bi sasvim drugačiji

Drugo što bi Staljinova sfera uticaja teško prelazila iole bitnije dalje od granica SSSR-a. Ako se i uzme da bi do Hladnog rata svejedno došlo, pozicije Staljina bile bi neuporedivo slabije. Jugoslavija bi bila u većoj mjeri izložena zapadu i vjerovatno bi i neizbježni raskol između Tita i Staljina bio puno jednostavniji po Tita.

Sa druge strane, pitanje je koliko bi temeljna bila denacifikacija Njemačke jer Treći Rajh ostao bi neuporedivo očuvaniji, a koliko god to zvučalo gadno, milioni Nijemaca ne bi prošli pakao koji su prolazili prvo kroz razaranja i smrt od jula 1944. do maja 1945.

O DDR-u da se ne govori. Ista analiza razmatra i mogućnost da bi do hladnoratovske konfrontacije došlo, to nije sporno, ali da bi ona možda bila čak i žešća jer bi Staljin bio stiješnjen na manjem prostoru uticaja. Tu se, međutim, iz vida gubi to da Staljin nije bio posebno hrabar čovjek i da se nije volio upuštati u ogorčene bitke u kojima je lako mogao izgubiti sve, osim ako na to ne bi bio prisiljen. U svakom slučaju, očigledno bi i Japan na Pacifiku nesumnjivo bio poražen puno brže. Uopšte je pitanje da li bi došlo do nuklearnog stradanja Hirošime i Nagasakija, jer ionako je jedini nuklearni eksperiment prije tih tragedija bio nuklearni test Triniti u Nju Meksiku tek 16. jula 1945.

Da je Hitler ubijen makar tada u ljeto 1944., puno toga razvijalo bi se drugačije. Tih 42 pokušaja atentata, vjerovatno i bitno više, Hitler je preživljavao nekada zbog nedovoljne pripremljenosti urotnika, a u nekim slučajevima zbog lude sreće što ju je Hitler imao. Toliko lude da je i to bio jedan od faktora koji su kod Hitlera raspaljivali ideje veličine, sudbinski poslanog čovjeka “od samih bogova”, šta god se već vrtjelo u umu tog čovjeka. U operaciji “Valkira” za preživljavanje Hitlera bilo je ključno poklapanje čak tri stvari koje su pošle po zlu. Situacija je bila bogom dana za atentat. Fon Staufenberg jeste bio i rasista i antisemit i do određenog dijela rata jeste smatrao Hitlera za čovjeka koji zna šta radi i to čini dobro.

I urotnicima se sviđao nacizam

Čak je bio sklon nacizmu kao ideologiji. Bili su mu po volji i nacionalistički i socijalistički i totalitarni elementi nacizma. Pa tako i odnos prema Jevrejima. Problem se, međutim, u onom trenutku kad je shvatio da te Jevreje, koliko ih i fon Staufenberg prezirao, masovno ubijaju već od 1941. u SSSR-u. On je bio konzervativni katolik i ubijanje zbog genocida nije mogao da provari pod pritiskom niti rasizma niti nacionalizma, a za šta je bio spreman i sam da pogine.

Konačno, mnogi katolici u Njemačkoj su zbog vjersko-etičkih načela došli u sukob s nacizmom i bili ubijeni po logorima. U onom trenutku kada je postalo jasno da Hitler nema šanse da dobije rat, neki su to doduše shvatili već 1942. godine, fon Staufenberg se počeo petljati s pripadnicima ili barem simpatizerima njemačkog antifašističkog pokreta otpora.

Stvari u Vermahtu zaista nisu uvijek bile crno-bijele. Bilo je među tim antifašistima od komunista, preko socijalista do konzervativaca. Tako se došlo do velike grupe urotnika za ubistvo Hitlera, likvidaciju kompletnog nacističkog vrha Trećeg Rajha i državnog udara. Onog dana prva stvar koja je krenula po zlu bilo je to što je dan bio jako topao. A to je značilo da se sastanak neće održati u bunkeru pod zgradom armiranobetonskih i čeličnih zidova. Jer da se tamo održavao sastanak, u prostoriji sa samo jednim otvorom, a i time zatvorenim čeličnim vratima, već i mala eksplozija unutra bi bila apsolutno ubitačna.

Udarni talas ne bi imao gdje da se “izvuče”, krhotine svega raznesenog, rastrgale bi do neprepoznatljivosti sve unutra i to je baš zbog toga trebalo da bude pun pogodak. Ali, dan je bio jako topao i Hitler je odlučio da ipak odu u konferencijsku dvoranu koja je imala prozor, kroz koji je onda dio udarnog talasa prodro i izbio ga, što je oslabilo posljedice.

Drugi problem je bio taj što je fon Staufenberg pedantan tip, koji je uzeo dva paketa plastičnog eksploziva po logici što je sigurno sigurno je, u svojoj sobi prije sastanka upravo pripremio jedan tempirani upaljač i prionuo na drugi. Da bi ga u tom trenutku jedan od oficira pozvao da požuri, da počinju. Tako je drugi komad eksploziva ostao bez upaljača.

Hrastova daska

Treća okolnost bila je i najgora za urotnike i za budućnost Njemačke i za budućnost Nijemaca, svakako Jevreja i tolikih pobijenih u logorima i u borbama, pa tek država pod okupacijom…

A to je bio taj teški, veliki konferencijski sto od masovnog hrastovog drva u dvorani u koju je Hitler poželio da presele. Svoju aktovku fon Staufenberg postavio je pametno, s vanjske strane masivne hrastove daske kao nosača stola, tako da eksplozija bude okrenuta prema Hitlerovom donjem dijelu trupa. Dakle, u odnosu na sebe, aktovku je stavio sa druge strane masivne hrastove ploče. Sa te strane je bio siguran. I to je moralo da bude dovoljno, bez obzira na sve ostalo.

U 12.40 pozvali su ga na telefon i… čovjek koji je fon Staufenbergu bio zdesna, valjda se aktovka, do tada naslonjena na dasku, prevrnula na pod. Čovjek ju je ljubazno podigao i stavio sa fon Staufenbergove strane daske. A to je značilo da, onog trenutka kad je grunula eksplozija, dio udarnog talasa prema Hitleru ublažila je ta ploča.

Prostorija je i ovako bila cijela uništena. Iverje hrastovog stola izbušilo je sve i svakoga unutra, bilo je to skoro potpuno uništenje. Ali, ne i dovoljno da se uništi život čovjeka koji je života koštao desetine miliona ljudi u najgorem i najbrutalnijem klanju ljudske istorije.

Hitler je tada bio nezgodno ranjen, ali ne i kritično. Ipak, Hitler koji ni tada više nije stajao sa zdravljem najbolje, otada se zdravstveno počeo potpuno raspadati.

 

(express/nezavisne)

POSTANIMO PRIJATELJI