NOVI GLAS

Bijeljina – Marica Gajić, djevojka koja živi svoj američki san

Bijeljina je rasadnik sportskih talenata, među kojima je veliki broj mladih košarkaša. Jednoj djevojci je pošlo za rukom ono što većini nije – njeno košarkaško umijeće cijeni se i preko okeana. Ona je prva djevojka iz BiH koja je, na početku karijere, draftovana za WNBA, najjaču američku košarkašku ligu. NoviGlas vam donosi priču o Marici Gajić, djevojci koja je Bijeljinu stavila na svjetsku mapu ženske košarke.

Maricu u Bijeljini nije lako naći. Od obaveza koje ima u Evroligi, nacionalnom prvenstvu Turske i priprema za reprezentacijom, ne ostaje joj mnogo vremena za rodni grad. Kad dođe kući, kao i mnogi profesionalni sportisti, većinu vremena provodi sa porodicom.

Od Popova do sna

Marica je u Bijeljini napravila prve košarkaške korake, ali je rodni grad napustila kao jako mlada.

“Iz Bijeljine se često sjećam dvije stvari koje su vezane za moju karijeru. Jedna je taj košarkaški teren u Popovima na kom sam počela da igram košarku. Danas je to napušteni teren iza Doma u Popovima, gdje su treneri Dragana i Dario Čojić organizovali ljetnu školu košarke. Nakon toga smo zajedno s njima, mi koji smo htjeli nastaviti sa ozbiljnijim treninzima košarke, prešli u grad”, prisjeća se svojih početaka za NoviGlas Marica.

Nakon toga su počeli i malo ozbiljniji treninzi.

“Za njih mi je ostalo u sjećanju da sam skoro od početka počela da treniram sa muškarcima. Mislim da je to jedan od jako bitnih faktora u mom razvijanju”, priča nam Marica.

U Bijeljini tada nije bilo ženske košarkaške ekipe, pa je Marica odigrala jednu sezonu za klub iz Banovića.

Svakom sa “okom za košarku” već tada je bilo jasno o kakvom se talentu radi. Stigla je prva ponuda za inostrani angažman – u Sloveniju.

Škola, trening, suze…

Marica se tada po prvi put odvojila od porodice sa svega 15 godina. Živjela je sama u Celju.

“Tih prvih šest mjeseci, ja sam samo išla u školu, na trening i plakala. Tek tad sam počela da shvatam da sam otišla iz Bijeljine, da sam odvojena od porodice i da košarka više nije samo igra, da je to postalo ozbiljno”, kaže za NoviGlas Marica.

Ali, to je nije dalo omesti. Naprotiv. Sa svojim timom sve četiri godine igre osvajala je i kup i prvenstvo zemlje. A onda se desilo nešto o čemu nije mogla ni da sanja.

“American dream”

Dok je Marica radila ono što najbolje zna – igrala košarku, jedan grčki menadžer, u dogovoru sa klubom, prijavio ju je za draft kao jednu od najperspektivnijih evropskih košarkašica.

“Izabrana sam i to od ekipe Vašington Mistiks, i to je za mene zaista bio šok. Tada sam shvatila da je moja karijera otišla u nešto što nisam mogla ni zamisliti”.

U dogovoru sa trenerom Vašingtona, odlučeno je da je ipak prerano za odlazak “preko bare”. Umjesto toga, ostala je u Evropi još dvije godine.

“Na Sjevernom Kipru stvarao se jedan Super-tim ženske košarke, koji nije žalio novca da dovede zaista najbolje dostupne igračice. U tom timu je bilo toliko velikih imena, poput Kelsi Bon, Ane Dabović i drugih. Imala sam tremu i kada se sad prisjetim toga, ni sama ne znam odakle mi hrabrost”.

Turska, zemlja obećana

Nakon Kipra, Gajićeva je prešla u grad za koji kaže da će joj uvijek biti u srcu – Mersin. Tamo je provela godinu dana, a onda je stigla još jedna velika ponuda. Klub Hataj, iz Antakije, u provinciji na samom jugu Turske, nedaleko od sirijske granice, mjesto je gdje se ženska košarka cijeni kao malo gdje na svijetu. Marica je i danas jedan od nosilaca igre Hataja, sa kojim redovno nastupa u Evroligi.

“Antakija je grad koji živi za košarku, živi za taj klub Hataj, zaista. Tako nešto nigdje nisam vidjela. Gradić ima oko 250.000-300.000 stanovnika, centar je jedne bogate provincije, a košarkaška dvorana je puna na svakoj utakmici.”

“Preko brda, preko brega…”

Na naše pitanje, kako se navikla na život tamo i kakav je “provod” na tursko – sirijskoj granici, Marica kaže:

“Nije to grad kao neki turistički centri u Turskoj, kao Istanbul, to je jasno. Ali, mi zaista i nemamo puno slobodnog vremena koje provodimo u Antakiji”.

Pored treninga i utakmica, mnogo vremena odlazi na putovanja, pa je sa nama podijelila jednu slikovitu anegdotu.

“Recimo, sad smo u grupi imali Dinamo iz Kurska i to putovanje nikada neću zaboraviti. Išli smo avionom, autobusom, vozom, ne znam više ni ja čim smo sve išli, na kraju kad smo stigli, nikome više nije ni bilo do utakmice”, kroz smijeh priča Marica za NoviGlas.

Kuda dalje?

Govoreći o planovima za budućnost, Marica kaže da je bilo nekih interesovanja za promjenu sredine.

“Razmišljala sam o Francuskoj i Španiji, ali Turci toliko ulažu u košarku, da bih zaista napravila grešku da sada odem odavde. U Turskoj ligi nastupa i veliki broj igračica iz WNBA lige, jer čak ni Amerikanci ne mogu da se nose sa ponudama turskih klubova. Sad sam u Hataju i zaista sam prezadovoljna, ali ne bih apriori odbila ni jednu ponudu iz ozbiljnih evropskih klubova”.

Pred njom je i odlazak u Ameriku.

“Mislim da je najbolje da tamo odem kada zaista budem na vrhuncu karijere, a ja sam igračica koja se, sa svoje 24 godine i dalje razvija. Sigurna sam da ću otići u Ameriku, jer to je prije svega najveći profesionalni izazov i želim da se oprobam i u toj najjačoj ligi svijeta. Ali, otići ću kad ja osjetim da sam spremna i fizički i psihički. Sve sam bliže tome.”

“Bijeljino, rodni grade…”

S obzirom da Marica mnogo putuje, pitali smo je i kako doživljava Bijeljinu kada nakon nekoliko mjeseci ponovo dođe.

“Bijeljina je zaista jako dinamičan grad, to možda ljudi koji žive u njemu i ne primjećuju. Neke ulice i neke dijelove grada jedva i prepoznam između dva dolaska. Inače, moji prijatelji iz sportskog i košarkškog svijeta zaista imaju samo riječi hvale za ovaj grad. Ko god je došao tu da igra fudbal ili košarku, svi žele da ostanu, a imaju i tu potrebu da to meni kažu”, kroz smijeh kaže Marica.

 

NoviGlas

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned invalid data.
error: Content is protected !!