NOVI GLAS

Autorski tekst Luke Jovića! – O Semberiji, bolesnoj sestri, Zvezdi i majčinim savjetima, svojim suzama i uspjesima

Igrač Reala iz Madrida Luka Jović u autorskom tekstu pokušao je da objasni kako je jedan momak iz “sela od 105” kuća stigao do kraljevskog kluba, i koje je sve prepreke morao da savlada. Dosta toga se svodi samo na jednu osobinu – samopouzdanje!

Na stranama na kojima najveći ili najzanimljiviji sportisti svijeta pišu o svojim najintimnijim i najiskrenijim osjećanjima, ovih dana se pojavila i priča Luke Jovića. A ovaj momak itekako ima šta da kaže. 

Govorio je o svojim fudbalskim počecima, porodičnim mukama kroz koje je prolazio, o Zvezdi, Beogradu, suzama u lisabonu i vaskrsnuću u Franfurtu. Danas je pred njim nova epizoda, najuzbudljivija do sada – član je najvećeg kluba na svijetu i od njega se, s razlogom, očekuje mnogo. A kako mu je – samo on zna.

Evo šta je napisao :

“Nekad mi se čini da sam rođen s tim. Svako u svom životu ima neke talente, a mislim da je moj da postižem golove.

Ne znam kako sam postao napadač, ali dokle god mi sjećanje seže, bio sam opsjednut postizanjem golova. Kada sam bio dječak, imao sam VHS kasete sa svim golovima sa Svjetskih prvenstava od prvog do onog 2006. godine. Bio sam oduševljen igrama Rožea Mile za Kamerun na Mundijalu 1990. godine i naravno Ronaldom – originalnim Ronaldom…

Pretpostavljam da su moji treneri vidjeli taj instinkt u meni, jer su me stavljali u špic od mojih prvih fudbalskih koraka. Otac me je upisao u klub Omladinac iz Loznice i sjećam se da je sve bilo plavo. Ograda oko terena je bila plava, mali hotel pored stadiona je bio plav. Smijali biste se da me vidite na fotografiji sa prvog treninga. Sve je bilo tako malo, ali bio je to moj prvi izlazak na pravi fudbalski teren. Svaki fudbaler pamti taj osjećaj, iako je to još dječačko doba.

Kada sam bio mali, mislio sam da je svaki stadion na svetu obojen u plavo. Tek kada su me snimili skauti iz Crvene zvezde, shvatio sam da postoje i druge boje u fudbalu. Imao sam osam godina i nisam imao pojma na koja će me sve mjesta fudbal odvesti.

Odrastao sam u mjestu zvanom Batar. Ne očekujem da ste čuli za njega, ne brinite. To je veoma malo mjesto, sa samo 105 kuća u cijelom selu. Ali, ono je za mene nešto posebno. Jedan čovjek iz Batara je rekao: „Selo moje ljepše od Pariza“. I ja ga isto tako vidim. Skoro svi stanovnici tamo se bave poljoprivredom i ako ih pitate u šta vjeruju, reći će vam: u naporan rad i velike snove. Svi u Bataru daju sve od sebe da zarade i uštede novac da bi pomogli svojoj djeci da odu na fakultet ili da se presele u veći grad i nađu posao.

Isto važi za mene. Moji roditelji su radili naporno da bi mi pomogli da pronađem svoj životni put. Dok sam rastao, moj otac je držao supermarket. Ali, ako ne bi imao dobru godinu, uzimao bi kredit iz banke da bi mogao da me vodi svakog dana na treninge. Moj ujak je radio u Rusiji, ali kada bi čuo da imamo finansijke probleme, kupovao bi kopačke i trenerke i slao nam novac koji nam je bio potreban. Srpske porodice su specifične po tome, rekao bih. Veoma, veoma su bliske. Tako mora da bude.

Ne govorim mnogo o tome, ali kada sam imao devet ili deset godina, moja sestra se ozbiljno razboljela. Bili su to trenuci koji su nas obilježili zauvijek. Doktori su utvrdili da ima leukemiju i bila je u bolnici dug period. Mama je morala da prestane da vodi supermarket da bi je čuvala. Cijelu godinu naša porodica je bila razdvojena. Živio sam sa ocem i djedom, išao na treninge Crvene zvezde u Beograd, dok je mama ostajala sa sestrom.

Bio je to veoma težak period. Ono čega se najviše sjećam je osjećaj kada sam dolazio iz Beograda u Batar poslije utakmica. Jednog dana, dok me vozio kući, otac je stao i pokupio ujaka i rođaka. Nisam u prvom momentu shvatao o čemu se radi, ali onda sam shvatio da ćemo imati veliko slavlje. Kada smo došli kući, sestra je imala na glavi šešir od papira, kao da joj je rođendan. Rekli su joj da je izliječena. Bio je to nevjerovatan osećaj, saznanje da će biti dobro, jer smo svi dugo bili veoma uplašeni.

Kada je sestra pobijedila bolest, to mi je raspalilo želju da uspijem. Želio sam da budem pobjednik kao ona. Moja želja je bila kao svakog djeteta u Bataru – da igram za Zvezdu i da postignem gol na derbiju protiv Partizana. Za ljude koji nisu iz Srbije, pa možda ne razumiju: Zvezda je drugačija na način koji ne mogu da objasnim. Možda ste čuli za klub zbog čuvenog tunela? Kada igrači dođu u Zvezdu kažu da izgleda kao da je ukleto mjesto. Grafiti su svuda po zidovima, veoma je mračno. Neki momci se i uplaše od toga. Ali, za mene je sve to bilo potpuno normalno. Išao sam kroz tunel kada sam imao osam-devet godina, kada su puštali mlade igrače da budu kao maskote. Kada čujete tu atmosferu na stadionu, ne možete da vjerujete.

Kada sam imao 16 godina debitovao sam za prvi tim protiv Vojvodine. I evo priče za vas… Bio sam u hotelu u Novom Sadu noć prije utakmice i morate da razumijete da dok sam bio u mladom timu nije bilo karantina prije utakmice. Sjedio sam u hotelu sa cimerom i bili smo veoma gladni, pa smo izašli u supermarket da uzmemo nešto od hrane. Vratili smo se i vidjeli naše trenere kako sjede u baru, piju piće. Bili su šokirani kada su nas ugledali. Nisam razumio zbog čega.

Trener je rekao: „Znate li koje je doba“?

Pogledali smo na sat, bilo je 23.30.

Počeo je da urla na nas: „Trebalo je u 23.00 da budete u krevetima“!

Stvarno nisam imao pojma. Imao sam 16 godina. Bio je bijesan te večeri, ali mogu da vam kažem da kada sam sutradan zakoračio na teren, bio sam potpuno siguran u sebe. Za mene, postizanje golova je instinkt. Mislim da mi je to najbolji kvalitet. Bez obzira šta se dešava, ako mi kažete da mi je zadatak da ubacim loptu u mrežu, biću potpuno fokusiran na to.

Izašao sam na teren tog dana i postigao gol. Sjećam se da sam gledao u naše navijače kako se raduju i bio je to najnevjerovatniji osjećaj. Crvena zvezda je kao velika navijačka porodica. Oduvijek sam želio da igram za njih, pa čak i kada sam mogao da pređem u neke veće klubove, stvarno nisam želio da odem.

U stvari, ovo je istina – kada me Benfika tražila 2016. godine, rekao sam majci da ne želim da idem. Sjećam se njenih reči. Rekla mi je: „Dušo, znamo koliko voliš Crvenu zvezdu, više nego nas, ali moraš prvo sebe da gledaš“. Mislim da to sve govori o Crvenoj zvezdi. Moja mama se brinula da klub volim više i od nje.

Na kraju, odlučio sam da pređem u Benfiku da bih napredovao u karijeri. Ali, mislim da se desilo prerano. Meni je moja porodica sve i nisam bio spreman da se odvojim od njih. Kada imate 18 godina i odete 3.000 kilometara daleko, na mjesto gde ne znate jezik, tu više nije riječ samo o fudbalu. Vaš život više nije jednostavan.

Kada sam prvi put došao u Lisabon, mislio sam stalno na svoj dom i počinjao bih da plačem bez posebnog razloga. Bilo je to veoma teško doba u mojoj karijeri. Osjećao sam se usamljeno. Na sreću, sve se promijenilo kada sam prešao u Ajntraht Frankfurt. Zauvijek ću voljeti i cijeniti Ajntraht, jer to nije klub u kojem se sve svodi na novac i skupe igrače.

Zbog prelaska u Njemačku, zbog toga što sam igrao na visokom nivou, dobio sam šansu da predstavljam moju zemlju na Mundijalu 2018. godine, što je osjećaj koji ne može da se objasni. Sjećam se prije meča sa Brazilom, zagrijavao sam se sa Markom Grujićem iz Herte i bukvalno smo se osjećali kao da ćemo da eksplodiramo. Kada smo se vratili u svlačionicu, bili smo gola voda.

Tokom meča ne možete čak ništa da osjetite. Totalno ste zaleđeni. Tek poslije te utakmice sam mogao da vidim cijelu sliku – šta sam uradio i šta sam postigao. Za mene, kao klinca koji je odrastao u malom selu u BiH, koji je oduvijek gledao video kasete sa Ronaldom, ti momenti na meču sa Brazilom su nešto posebno.

Sve se desilo vrlo brzo za mene. Prije nekoliko godina sam sanjao da igram za Crvenu zvezdu. Da igram u polufinalu Lige Evrope, na Svetskom prvenstvu i sada da pređem u Real Madrid – to je nevjerovatno. Ali, najvažnija osobina za napadača je samopouzdanje. Nikada nisam sumnjao u svoje kvalitete. Osjećam se kao da sam rođen s tim i nikada nisam sumnjao.

Zabavna stvar: poslednji put kada sam igrao za reprezentaciju, jedan od mojih saigrača, Stefan Mitrović, rekao mi je: „Čovječe, šta bih sve mogao da postignem da imam to tvoje samopouzdanje“.

Ali, za mene to ima smisla. Kako možete da budete napadač ako nema tu sigurnost u sebe? Za ovu poziciju, najvažnija stvar nije početak, nego završnica.

Tako je kod mene. Na početku, rođen sam u malom selu u BiH sa 105 kuća, za koje vjerovatno nikada niste čuli. Kako će se ova priča nastaviti? Šta ću postići? Kako će se završiti? Ne znam, ali imam veoma velike snove.

Vrlo sam uzbuđen što sam došao u Real Madrid i još jednom, želim da se zahvalim klubu i navijačima Ajntrahta iz Frankfurta što su učinili da se tamo osećam kao kod kuće u posljednje dvije godine.

Danke”.

 

NoviGlas

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned invalid data.
error: Content is protected !!