NOVI GLAS

Životna ispovijest Siniše Mihajlovića – O ocu, majci, Vukovaru, izgubljenom djetetu, Arkanu i svom životu (Foto)

Legendarni fudbaler Siniša Mihajlović u subotu je saopštio da ima leukemiju i da će se žestoko boriti protiv ove opake bolesti. Život ga nikada nije mazio, ali je uspio da se izbori sa svim nedaćama. Ovo je samo nova bitka iz koje će najveći “fajter” srpskog fudbala izaći kao pobjednik!

Siniša Mihajlović je 20. februara ove godine proslavio svoj jubilarni 50. rođendan i tim povodom je dao veliki intervju za uglednu italijansku “Gazetu”. Popularni Miha je tada iznio niz nepoznatih detalja o svom sportskom, ali i privatnom životu.

Mihajlović je pričao o čuvenoj utakmici sa Hrvatima 1999. godine, svom životu, emocijama, odnosu sa preminulim ocem, derbiju Zvezde i Partizana, ali i o tome da, iako izgleda kao kamen, umije i da zaplače.

O OCU

Mislim na njega svaki dan. Želio bih da može da vidi kako su porasli njegove unuke i unuci. Kada se priča o snovima ja ne sanjam da osvojim Ligu šampiona, ili skudeto. Moj san je neostvariv. Ja bih da zagrlim mog oca! Bio je vozač kamiona, umro je sa 69 godina od raka pluća. Kada je umro, nisam bio s njim. Tokom rata preklinjao sam ga da dođe kod mene u Italiju, ali je želio da ostane u svojoj zemlji.

O MAJCI

Moja mama me i dalje gleda istim očima kao kada sam bio dijete. Ona ne govori italijanski, moja djeca ne znaju najbolje srpski. Ali svaki put kad nas posjeti u Rimu, vidim kako ih gleda i shvatim da ljubav nema potrebe za riječima.

O SVOM ŽIVOTU

Osjedio sam, kosa mi se prorijedila. Nekad osjećam energiju čovjeka koji ima 20 godina manje, a nekad mi se čini da imam 150 godina zbog svega što sam proživio. Mladost u Srbiji, karijera, Italija, gradovi, šestoro djece, siromaštvo, uspjesi, blagostanje. Ali i dva rata, rane, suze… Danas kada gledam unazad mogu da kažem: Siniša, koliko si života živio.

O SRPSTVU

Imam snažan karakter. Srbin sam od glave do pete, sa svim vrlinama i manama mog ponosnog naroda. Ali znam da priznam greške, da tražim izvinjenje i uvijek sam spreman na dijalog. Smatraju me za tvrdog čovjeka, to je istina. I bolje je da me ne provociraju. Ali i čovjek sa mu… ima može da bude dirnut.

O IZGUBLJENOM DJETETU

Prije samo nešto više od godinu dana Arijana i ja smo čekali još jedno dijete. Nažalost, trudnoća je stopirana. Imati dijete sa 50 godina je slično početku, osjetiš se ponovo mladim. Moja žena pati zbog toga, znam, vidim. U bolu, vidim da smo možda imali sve kao roditelji. Možda bi još jedno dijete bio izazov vremena.

O NAJBOLJOJ UTAKMICI

To je bila prva utakmica poslije rata između dve reprezentacije u Zagrebu. Izborili smo plasman na Evropsko prvenstvo. Meč se završio 2:2 a ja sam asistirao kod oba gola. Novine u Srbiji su mi dale 10.

DERBIJI U ITALIJI I SRBIJI

Derbi u Beogradu ne može da se poredi ni sa jednim drugim. To je mnogo više od utakmice. Atmosfera na Marakani ne može da se objasni. U Milanu se igra derbi visokog plemstva. U Rimu je podsmijavanje preko cijele godine na temu derbija. U Đenovi su najljepše koreografije. U Torinu je zarazna ta volja Torina da preokrenu hijerarhiju.

O RATU

Svi ratovi su odvratni, ali bratoubilaštvo koje smo mi proživjeli u bivšoj Jugoslaviji je najgore što se može dogoditi. Prijatelji koji su pucali jedni na druge, slomljene porodice. Vidio sam kako moj narod pada, gradovi su uništeni, svi pobijeni. Moj najbolji prijatelj je uništio moj dom. Moj ujak, Hrvat i brat moje majke, htio je da ubije mog oca Srbina rečima “Zaklaću te kao svinju”. Našao ga je Arkan, trebalo je da ga ubiju, ali onda su mu pronašli broj mog telefona u mobilnom i to mu je spasilo život.

O ARKANU

Od čitulje za Arkana, koga sam poznavao prije rata, o mojoj osudi njegovih zločina i onoga što je predstavljao za Srbe u tom momentu, pričao sam mnogo puta. Moraju da prođu dvije generacije prije nego što možemo da procijenimo šta se dogodilo. To je bilo razarajuće za sve. Ono što ja kažem, mogu da kažu i Hrvat i Bosanac takođe. Iskusili smo ludilo istorije.

O VUKOVARU

Rođen sam u Vukovaru, koji je za mene bio najljepši grad na svijetu. Zatim je postao simbol rata. Vratio sam se dvije godine kasnije, poslije 25 godina. Posljednji put je bio tokom rata 1991. godine. Sve je bilo sravnjeno sa zemljom. Nisam mogao da se orijentišem. Samo skeleti zgrada, nagomilani za stvaranje rovova. Ptice nisu letjele, nije bilo pasa. Grad duhova. Sjećam se izgleda dva desetogodišnja dječaka koji su uzeli svoje mitraljeze. Imali su muške oči u tijelima djece. Tužne oči koje su već vidjele sve osim djetinjstva. Jedan od njih mi je prišao i pitao ko sam. Često mislim na to dijete, da znam šta mu se desilo. Ako ga rat nije oduzeo, danas je muškarac, možda ima ženu i djecu. Nadam se da su te oči koje su odrasle prerano, ponovo odrasle i otkrile malo svjetla.

O MEĐUGORJU

Kada sam prvi put otišao u Međugorje, počeo sam da plačem kao dijete, nisam uspio da zaustavim suze. I osjetio sam se jačim, i više sam bio taj dan čovjek nego ikada u mom životu.

TRI NAJUPEČATLJIVIJA DETALJA

Prvi susret sa Arijanom i kako sam se izgubio u njenom osmijehu. Dolazak na svijet moje djece. Zalet, ljevica i lopta u rašljama.

 

NoviGlas/Kurirsport

Bijeljina

POSTANIMO PRIJATELJI

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned invalid data.
error: Content is protected !!