NOVI GLAS

Bizarna istorija Bosne – Braća oru upregnuta u plug

Da se u BiH oduvijek teško živjelo znaju svi, ali neke nevjerovatne stvari koje su se dešavale u ne tako dalekoj prošlosti, a koje govore o velikom siromaštu ovdašnjeg stanovništva, danas su nam skoro nezamislive.

Sa druge strane, humane prakse koje pripisujemo ekskluzivno današnjem vremenu, organizovale su se i u mnogo ranijim epohama.

Beogradsko “Vreme” objavilo je 15. juna 1937. godine članak koji je šokirao čitaoce širom tadašnje Kraljevine Jugoslavije. U tekstu se navodi kako tri siromašna brata iz okoline Doboja, nemajući konja niti vola, oru njive tako što dva brata vuku plug, a treći upravlja!

“Braća Hajrići svake godine pozajmljivali su od susjeda konje ili volove, da bi uzorali jedan komad zemlje od pet dunuma. Međutim, ove godine im niko od susjeda nije htio pozajmiti stoku. Da bi na neki način uzorali njivu, braća Hajrići su odlučili da to učine bez ičije pomoći. Uzeli su plug i otišli na njivu. Dva starija brata, Huso i Omer upregli su se u plug, a najmlađi je upravljao. Poslije nadčovječanskih napora, braći je uspjelo da uzoru i podrljaju njivu”, piše list.

HUMANITARNA AKCIJA ZA KUPOVINU VOLOVA

Ovaj šturi članak, čije je “dejstvo” pojačano sugestivnom ilustracijom na kojoj siromašna, ali kršna braća, sa fesovima na glavama, bosi i znojni, poput životinja vuku plug, odjeknuo je kao bomba i izazvao veliku humanitarnu akciju širom Jugoslavije!

U narednim brojevima “Vremena” objavljeno je kako je za braću Hajrić putem redakcije lista, između ostalih, gospođa M. Štolcer iz Beograda priložila 100 dinara, direktor gradske štedionice u Sarajevu Dušan Davidović 1.000 dinara, trgovac iz Pančeva Aleksandar Kanački takođe 1.000 dinara, a inžinjer Bogdan Blagojević 200 dinara.

Prikupljena su značajna sredstva, dovoljna za kupovinu para volova i pluga, pa se novinar “Vremena” Namik Kulenović uputio u Kotorsko kod Doboja kako bi odnio novac siromašnoj braći, koja nisu bila ni svjesna da su postali poznati širom zemlje, niti da se za njih prikuplja novac. Nakon obilaska ovog sela nastala je veoma slikovita i potresna reportaža, objavljena 7. jula 1937. u “Vremenu”.

LJETI ORU, ZIMI LOVE JAZAVCE

“Nekada napredno selo Kotorsko, udaljeno od Doboja svega desetak kilometara, važilo je kao najbogatije selo u cijelom ovome kraju. Danas je Kotorsko najsiromašnije selo, čija se bijeda ocrtava možda više nego u drugim još siromapšnijim selima. Valjda zato, što su njegovi stanovnici nekada bili poznati bosanski begovi, age, gazde i spahije. Sada je to sve puka sirotinja. Nisu, vele, znali da upravljaju svojim imetkom, pa su sada prisiljeni da služe drugoga, da rade poslove koje nisu nikada radili i za koje nisu ni u snu mogli sanjati da će ih raditi”, navodi list.

Braća Hajrići takođe su nekada bili bogati, a sada su toliko osiromašili da obavllju poslove konja i volova, piše Kulenović i nastavlja:

“Zatekao sam ih na njivi po najvećoj nepogodi kako jednom svome malo bolje stojećem komšiji oru njivu. Muharem i Omer upregli su se u gvozden plug, a najstariji brat Hasan upravlja plugom. U prvi mah čovjek ne može da povjeruje očima da su to ljudi, zapravo divovi, koji kao najbolji volovi ili konji prevrću brazdu po brazdu kamenite bosanske zemlje. Kiša lije i bije kao iz kabla, a u Muharema i Omera znoj probija tijelo… Za njima trče dvije djevojčice, jedna od sedam, a druga od deset godina, gole, bose i prozeble, kupe kamenje iz brazda i sakupljaju ga na jednu gomilu”.

Novinar je pozvao najstarijeg brata i saopštio mu da su čitaoci “Vremena” priložili preko 2.000 dinara dobrovoljnih priloga za njihovu 12-članu porodicu, kada su pročitali vijest dopisnika iz Doboja da su sami uzorali njivu. Međutim, Hasan mu ne vjeruje:

“Nemojte, bolan, sa siromasima da pravite šalu. Pustite nas da se borimo sa svojom mukom kako znamo i možemo. Ko još zna za braću Hajriće i ko bi im dao toliki imetak. Nismo mi te sreće!”

Najstariji Hajrić odbijao je da povjeruje u nevjerovatnu priču došljaka sve dok im se nije približio trgovac Puljaga, koji u Kotorskom jedini čita novine i ostale seljake obavještava o svjetskim zbivanjima. Puljaga mu tada posvjedoči: “Jest, Hasane, ovaj gospodin vam je donio 2.000 dinara koje su vam podarili čitaoci lista. Čitao sam u ‘Vremenu'”.

Hasanu tada jurnuše suze niz lice i kroz plač poče: “Pa zar još ima dobrih ljudi? Bog neka im naknadi njihovu dobrotu, a ja i moja djeca do smrti ćemo im biti zahvalni i moliti se…”

JEDNA I PO DO DVIJE BANKE DNEVNO

Zahvalna i ganuta braća povela su tada novinara do svoje kućice, koja, kako piše Kulenović, više liči na stari porušeni kokošinjac. Kuća je puna čeljadi, najviše ženskinja, sa svega dvije sobe neomalterisane i bez podova, u koju kiša probija i šiba vjetar kroz poderani i porušeni krov. Unutra im glava porodice, stari Hajrić započinje tužnu ispovijest:

“Dvanajest nas je u kući. Nekad smo bili bogati i imali svega što nam je srce zaželjelo. A sada, kako i sami vidite, velika smo sirotinja. Ne tražimo mi ni od koga milosti. Moji sinovi fala Bogu, toliko su zdravi i jaki da mogu raditi svaki posao. Eto sada pošto nemamo ni volova ni konja, počeli smo sami da oremo njive. Muharem i Omer upregnu se u plug, a Hasan upravlja, i tako po cijeli dan za banku i po do dvije banke dnevno. Posao je, bogami, težak ali dobro je kada se može makar i na taj način štogod da zaradi. Glavno je neka se radi. Preko zime kada nema oranja i nikakva druga posla moji sinovi love jazavce, prodaju kožice i tako zarade za nas sve ukućane.”

Stari Hajrić zahvalio se na prilogu: “Za ovaj novac kupićemo dva vola i novi plug. Onda, ako Bog da zdravlje cijela naša familija biće osigurana. Moji sinovi su valjani i sa volovima moći će da zarade koliko nama treba”.

Na kraju, Hajrići su ispratili novinara do kraja sela, blagodareći svojim dobročiniteljima, piše “Vreme” 1937. godine.

 

(mondo)

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned invalid data.
error: Content is protected !!