NOVI GLAS

Priča o bijeljinskom parku – Kako je “car” sačuvao park od Bijeljinaca ?  

Gradski park u Bijeljini – nekima je prva asocijacija “oaza gradskog zelenila”, a nekima “ni “P” od nekadašnjeg veličanstvenog parka”. Listajući stranice prošlosti Bijeljine, NoviGlas vam ovoga puta donosi priču o tome kako je Bijeljina dobila svoj park, kako je to sve izgledalo u zlatno doba kada su u ovoj zelenoj oazi “obitavale” rijetke biljke, a sve to kroz priču o pravom čovjeku na pravom mjestu – bijeljinskom “caru”.

Glavna rundela u Parku sa fontanom

I Bijeljina je imala svog “cara”

Priča o nastanku parka u Bijeljini neodvojiva je jednog imena – Johan Kajzer (u prevodu “car”).

Johan Kajzer bio je jedan od novoselskih Nijemaca. Djetinjstvo je proveo u Francjozefsfeldu (današnje Novo Selo), a onda je otišao na studije u Beč. Sa studija se ponovo vraća u Bijeljinu 1891. godine. Tu počinje naša priča. Kao školovan kadar, dobio je službenički posao u opštinskoj upravi, u Odjeljenju za „uzgoj lovstva i podizanje šuma“.

Ako nešto bolje dočarava izreku “pravi čovjek na pravom mjestu”, onda je ovo upravo to. Kao svoju životnu misiju naš “car” odredio je uljepšanje Bijeljine i na tome je radio skoro cio svoj radni vijek.

Nepregledna ledina bez namjene

Na mjestu današnjeg Gradskog parka nalazila se privatna njiva jednog lokalnog bega. Nakon što je on umro bez nasljednika, njiva se ubrzo pretvorila u ledinu, meraju, a okolnom stanovništvu je služila za ispašu stoke. Nije dugo prošlo i Opština je odlučila da prisvoji begovo zemljište. To mjesto je određeno za stočnu pijacu.

Unutrašnjost parka

Decenijama su tu dovoženi konji i volovi, a mimo pazarnih dana, bijeljinska sirotinja je i dalje zemljište koristila za ispašu. Dolaskom austrijske uprave u grad 1878., stočna pijaca je premještena, a zemljištu je opet promijenjena namjena. Određeno je za još jednu novotariju – Gradski park.

“Car” je zasukao rukave

Što po dužnosti, što iz entuzijazma, Johan Kajzer se prihvatio posla da napravi u Bijeljini ono što nikada nije bilo. Germanskom preciznošću i pedantnošću je sačinjen plan i raspored sadnica, a potom se prešlo na realizaciju. Sa sredstvima koje je odobrila Opština, Kajzer je u Pešti i Beču kupio sadnice, a dopremanje riječnim putem, pa zaprežnim kolima trajalo je mjesecima.

Gradski park 1898.

Danas je teško i nabrojati sve vrste drveća i žbunova koje je Kajzer dopremio u Bijeljinu. Najveći dio posađenog drveća činili su platani, do tada nepoznati u ovom kraju. Ostatak je činila kolekcija sastavljena od kestenova, jablanova, topola, lipa borova, jela, ali i sitnog alpskog rastinja koje je imitiralo grmove. Sve to je zasađeno u prvim danima proljeća 1891. godine.

Staklena bašta u parku koja je kasnije srušena

Kako je zemlja bila izuzetno plodna, skoro sve sadnice su se primile, a njih nije bilo malo. Centralno mjesto u parku zauzimao je najveći Kajzerov uspjeh, rukosad kog se ne bi postidio ni sam Beč. Ipak, Kajzer nije računao da na najveću prepreku do svog cilja – mentalitet stanovnika Bijeljine.

“Al’ ne lezi vraže”

“Šta će nama njiva na kojoj nema ni voća ni povrća, niti se stoka napasa niti se ima šta ubrati”, govorili su tadašnji stanovnici Bijeljine, za koje je Kajzer u početku imao strpljenja.

Pokušavao je da im objasni da Gradski park služi za odmor, ali nije išlo. Jedni su govorili da je to još jedan primjer “težine lanaca” jer, eto, nova vlast brani narodu da napasa stoku. Drugi su stvar vidjeli jednostavnije – Jozef Kajzer je poludio.

Negodovali su, ali su znali da moraju poštovati pravila. Međutim, djeca nisu imala razumijevanja. Podržavana od strane roditelja, glavnu zabavu su nalazili u uništavanju žbunja i rastinja.

Aleja kestena i centralna fontana bijeljinskog parka nekad

Dosta je bilo!

Kada mu je “pukao film”, Kajzer je sa toljagom i šibom “špartao” parkom, tjerajući djecu i pokušavajući ljudima da objasni da se u parku može uživati bez obzira što u njemu ne raste kupus. Nisu Bijeljinci imali razumijevanja za Jozefa lično, koliko za njegovu batinu i mogućnost da ih novčano kazni.

Iz godine u godinu, park je rastao, postajao sve gušći, a Bijeljinci su naučili da ga vole, čuvaju i poštuju. Na kraju krajeva, naučili su i da uživaju u njemu. Jozef Kajzer je uspio.

Do veličanstvenosti i nazad

Mnogo nakon njegove smrti, osamdesetih godina dvadesetog vijeka, došlo je do velike rekonstrukcije, kada su mnoga stabla posječena, neka stara skoro čitav vijek. Gusti žbunovi i nisko rastinje raznih boja i oblika velikim dijelom zamijenjeni su betonskim stazama i tadašnjoj ideologiji podobnim spomenicima, a broj stabala drastično smanjen.

Danas, u novom vijeku, Gradski park je važniji nego ikada ranije. Višestruko uvećan broj stanovnika i industrijska i saobraćajna zagađenost učinili su park istinskim “plućima” Bijeljine. A naša “pluća” su sve uža i uža. Čini se da nam je neki novi Jozef Kajzer potrebniji nego ikada ranije.

 

Rubi

Bijeljina

POSTANIMO PRIJATELJI

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned invalid data.
error: Content is protected !!