U devetoj deceniji vozi automobil – bez naočara, svakodnevno vodi računa o sedamdesetak košnica i na lageru ima skoro tonu izvrcanog meda. Ovako bi se, u jednoj rečenici, mogao opisati 87godišnji Ljubo Novaković iz Bijeljine. Penziju je stekao kao šumar, ali svi ga znaju kao pčelara jer se cijeli život bavi pčelarstvom. NoviGlas vam donosi priču o najstarijem pčelaru u Semberiji, a sigurno i mnogo šire.
Sa Ljubom smo se sreli u Udruženju pčelara, čiji je predsjednik. Ispred udruženja uredno parkiran njegov bijeli „mercedes“. Posljednjih godina živi u Kiseljaku, gdje su mu i pčele, a u Bijeljinu često dolazi zbog posla u Udruženju i savjetovanja onih koji žele da se bave pčelarstvom.
Priču započinje anegdotom iz vožnje.
„Zaustavio me policajac i kaže „Koliko si ti platio da dobiješ ljekarsko uvjerenje da si sposoban da voziš i još bez naočara? Sad ću te poslati kod doktora“, a ja mu kažem „Imate potpis doktora, ja vidim i bez naočara, a kod ljekara može, ako ćete vi snositi troškove“. I tako me pustio“, kroz osmjeh započinje priču za NoviGlas deda Ljubo.
Od vožnje, kako kaže, ne odustaje. Osjeća se dobro i pokretno, a vozi pažljivo i poštuje ograničenja.
Iako gazi devetu deceniju, pun je života, a dio zasluga može pripisati i tome što konzumira pčelinje proizvode jer se skoro cijeli život bavi pčelarstvom.
Od djetinjstva uz pčele
Pčelarstvo u njegovoj porodici ima dugu tradiciju, priča nam Ljubo dok nam pokazuje jednu od starih pčelinjih košnica.
“Kad se moja majka udala, u miraz je donijela košnicu pčela. Od jedne su nastale dvije od dvije četiri i, kad sam se ja rodio, već su se uveliko bavili pčelarenjem. Međutim, prinosi meda su bili dosta manji. Znalo je biti da iz jedne ovakve košnice izvučemo samo čašicu meda i fildžan voska. Vosak je tad bio dosta skup, posebno oko zadušnica, kad su se pravile svijeće”, prisjeća se svog djetinjstva deda Ljubo.
Kaže, cijeli život je sa pčelama. Nekada je imao i po 180 košnica, sada, zbog godina, sedamdesetak.
“To se tako hoće nekako. U ratu, gledamo, gori sve, i kuća i okućnica, samo su nam pčele ostale. I, kad sad pogledam, one su i bile naš najveći kapital”, priča sa sjetom za NoviGlas.
Kaže, pčelar je jako dobro biti, ali se mora raditi i znati. Za kraj, primjećuje kako su se ljudi i u davna vremena bavili pčelarstvom.
“Eto šta je priroda. Niti su imali neke moderne alatke, niti su mogli gdje da pročitaju, ali znali su šta i kako treba da dobiju med”.
Tona meda na lageru
Sada je najčešće u Kiseljaku. U dvorištu su mu pčele kojima je ispaša blizu. Da je drugačije, kaže, ne bi mogao da ima toliko košnica koliko ima.
“Ujutro ustanem, pa, ako sam pokretan, prošetam, obiđem pčele. Oko njih se zabavim par sati, ima tu posla koliko ti Bog hoće, ko hoće da radi. Ako treba do Bijeljine, dođem i tako. Ko će ako neću ja”.
Dodaje da ovako lošu godinu ne pamti, ali on lično ne brine.
“Ja na lageru imam blizu tone izvrcanog meda. To je zato što prethodnih godina nisam htio da spuštam cijenu, uvijek držim na 15 maraka. To će mi se izgleda isplatiti ove godine”, kroz osmjeh kaže Ljubo.
Uspješna djeca, srećan čovjek
Penziju je stekao kao šumar. Kaže cijeli radni vijek proveo je s ljudima i pčelama, ali djecu je školovao od pčelarstva. Ponosno ističe da mu je sin završio Fakultet organizacionih nauka u Beogradu gdje je nastavio da radi.
„Gdje je završio fakultet, tu je i ostao da radi. I on je sad već pred penzijom“.
S druge strane, ćerka je u inostranstvu.
„Završila je Ekonomski fakultet u Tuzli ,udata je za ljekara iz Srbije i žive u Austriji. Sa njemačkom kompanijom za koju radi obišla je čitav svijet. Dolazila je prije desetak godina i u Bijeljinu, vezano za projekat kanalizacije“, s ponosom priča o svojoj djeci Ljubo.
Med – eliksir dugovječnosti
Na naše pitanje, da li je u medu tajna njegove dugovječnosti, djed Ljubo kaže:
„Velika je korist trošiti med, polen, propolis, matični mlječ. Meni pomaže sigurno, ne bih mogao mnogo šta. Ja, na primjer, vidim bez naočara. Med koristim za mazanje očiju. Ujeda, to liju suze, ali držim dok ujeda i poslije je milina, to je čudo Božije“, kaže za kraj naš sagovornik koji je, i na nekoliko koraka od desete decenije, pun života.