NOVI GLAS

Svadba koja je podijelila Srbiju i Crnu Goru

Brak koji je uzdrmao evropske dvorove i bio uvod u burne događaje narednih decenija, otpočeo je svadbom 11. avgusta 1883. na Cetinju. U manastirskoj crkvi crnogorske prestonice vjenčali su se princ Petar Karađorđević, Karađorđev unuk, i Zorka Petrović-Njegoš, najstarija kćerka knjaza Nikole Petrovića.

Karađorđev unuk i crnogorski zet

Petar Karađorđević je, nakon svrgavanja svog oca Aleksandra sa prijestola, lutao od jedne do druge evropske države, pokušavajući da nađe, kako sponzore, tako i političku podršku za svoje vladarske ambicije.

Mladu Zorku je navodno upoznao u Parizu, gdje su se našli slučajno, preko zajedničkih prijatelja, mada je realnija verzija u kojoj je brak bio brižljivo ugovoren politički potez.

Odnosi Srbije i Crne Gore od dolaska na vlast knjaza Nikole bili su promjenljive prirode. Kako su skoro istovremeno došli na vlast, knez Mihailo i knjaz Nikola su otpočeli i pregovore o zajedničkom djelovanju na nekim poljima, prevashodno oslobodilačke prirode.

Knjaz Nikola u svojim memoarima piše kako je, nekoliko mjeseci nakon što je došao na prijesto, knez Mihailo u Crnu Goru uputio svog čovjeka od povjerenja – Vuka Karadžića, da prenese poruke prijateljstva, predloge o nastavku finansijske pomoći Srbije i planove za oslobođenje od Turaka.

Međutim, nije naišao na potpuno razumijevanje, jer su ideje o oslobodilačkoj borbi, a umnogome i o onome što će se nakon toga desiti, bile znatno drugačije na Cetinju i u Beogradu. To neslaganje je imalo i jednu širu dimenziju – dok je Crna Gora bila najozbiljniji eksponent ruske politike na Balkanu, uz ključnu rusku finansijsku pomoć, Srbija se, pod Obrenovićima, u svojoj borbi za slobodu najviše oslanjala na Austrougarsku. Tako su velike sile počele još jedan obračun preko malih balkanskih država.

Šta kažu Carevi

Petrograd je gledao blagonaklono na novonastali brak Petra Karađorđevića i Zorke Petrović. Ruski car Aleksandar III je bio kum mladencima, darovi koje je poslao na Cetinje bili su impresivni, a u trojstvu bratskih dinastija, udruživanje dvije koje su imale njegovu podršku moglo je Rusima samo da ide u prilog. Noviji crnogorski istoričari iznose i tvrdnje da je inicijalna ideja o bračnoj vezi Karađorđevića i Petrovića potekla iz Petrograda, sa ciljem da se na taj način ukloni prozapadna dinastija Obrenovića sa srpskog prestola, mada te tvrdnje treba uzeti sa rezervom.

Aleksandar III, car Rusije 1881-1894

Osnovna borba Rusije na ovim prostorima bila je borba protiv turskog, a poslije i austrijskog uticaja, a brak Petra i Zorke, ako je i bio dio te borbe, bio je samo jedan potez u velikoj partiji. Koliko god da im je išao na ruku taj događaj, nije prošao pretjerano zapaženo u tadašnjim ruskim novinama, a iz prepiski ruskog konzula možemo videti da im je bilo bitno da ovaj događaj, pa i neku vrstu ruskog pokroviteljstva za njega, Beč i Beograd ne shvate kao najavu otvorenih sukoba.

U Beču je bilo dosta življe. Austrijska štampa je naširoko pisala o vjenčanju, koje je tih dana bila glavna tema. Najveći dio tadašnjih listova je na novonastali brak između crnogorske princeze i Karađorđevog unuka gledao kao na stvar uperenu protiv Austrije, ili barem njihovog saveznika – Srbije.

Pozivnica za vjenčanje Petra i Zorke

Međutim, postojale su u Austrougarskoj i brojne srpske novine koje su bile opoziciono nastrojene prema Obrenovićima, te su brak vidjele kao pojavu koja će da ugrozi i sam presto u Beogradu, a Srbiju “vrati na staze Karađorđa”. Na bečkom dvoru nisu mnogo hajali za spajanje dvije dinastije. Knjazu Nikoli su u nizu depeša stavili do znanja da ga smatraju odgovornim za ponašanje Petra Karađorđevića, a svadbu su shvatili kao odgovor Rusije na preuzimanje njihovog važnog saveznika na Balkanu.

Uputa predstavnicima Austrije je bila da na svadbi potpuno ignorišu Petra Karađorđevića i njegovu familiju, a tako je postupio i sam austrijski car u telegrafskoj čestitki, uputivši svoje lijepe želje isključivo porodici Petrović. 

Beogradu se to ne sviđa

Očekivano, najviše bure diglo se u Beogradu. Na dvoru tadašnjeg kralja Milana Obrenovića, na svadbu između pretendenta na presto i pripadnice bratske dinastije, gledalo se kao na izdaju. Kao posebno uvredljiv detalj kralj Milan je doživio to što je on sam pozvan da kumuje mladencima. Izaslanik koga je knjaz Nikola poslao da ubijedi kralja Milana da prihvati kumstvo, Čedomir MIjatović, tadašnji ministar spoljnih poslova Srbije, rekao mu je za Nikolin plan da pomiri zavađene srpske dinastije, a da bi se kralj Milan, kao kum, mogao staviti na čelo tog izmirenja.

MIlan Obrenović, kralj Srbije 1882-1889

Tu je bio i dio u kome se Nikola zaklinjao da će mu, sada kada mu je Karađorđević bliži, izbiti iz glave svaku pomisao na srpski tron. Pitanje je samo u koju od ove dvije tvrdnje je kralj Milan manje vjerovao.

“Ma kakva, dakle, da je želja kraljeva da se bratski odazove vašim prijedlozima, u ovome slučaju i razlozi morala i ustavne obaveze tome na put staju”, pisalo je u pismu kojim je kralj Milan odbio kumstvo.

Istoričari su saglasni da je pod ustavnim obavezama  mislio na neutemeljenost Karađorđevićevih pretenzija na presto, dok većina smatra da se “razlozi morala” odnose na sumnjivu ulogu koju su u atentatu na Mihaila Obrenovića imali pripadnici dinastije Karađorđević.

Medeni mjesec u Parizu

Posljednja fotografija kneginje Zorke Karađorđević

Mladenci su, nakon slavlja na Cetinju, otišli na vjenčani put u Pariz, zvanično da bi se nevjesta upoznala sa ostatkom mladoženjine porodice. Tadašnja srpska štampa je ovaj put tumačila kao otpočinjanje pregrupisavanja za novi pokušaj Karađorđevića da dođu do srpskog prijestola.

Vjerovatno je i jedno i drugo istina, ali Petar ipak nije dobio pomoć na koju je računao. Ni ruski ni crnogorski vladari nisu pomogli, barem ne u potrebnoj mjeri, Petru da se domogne prijestola, što je istinski frustriralo pretendenta.

Po dostupnim izvorima, kneginja Zorka se prilično uplitala u državne poslove, a bila je vijerna ideji ujedinjenja dvije bratske države, naravno, pod krunom njenog muža. Postala je i jedna od zagovornica, tada još kontroverzne ideje o ujedinjenju svih južnih Slovena. Međutim, žena čiji je otac bio kralj Crne Gore, muž kralj Srbije, a sin kralj Jugoslavije, umrla je prerano, tokom porođaja, u 25. godini. Sahranjena je na Cetinju 16. marta, 1890. godine, a njene mošti su, nakon Prvog svjetskog rata, prenesene na Oplenac, u zadužbinu kralja Petra Karađorđevića.

Nakon Zorkine smrti, odnos između zeta i tasta, iako nikad sjajan, postao je jako loš. Više nije bilo mnogo razloga za Petra da ostaje na Cetinju. Nekoliko godina je sačekao da mu sinovi završe osnovnu školu, a potom se, zajedno sa njima, iselio iz vile koju je u međuvremenu napravio, prodavši je samom knjazu Nikoli. U svojim namjerama nije odustao i cijelog života je vodio borbu za presto koji je mislio da mu pripada. Dvadeset godina nakon pomenutog venčanja, 1903. godine, nakon majskog prevrata, Petar Karađorđević, Karađorđev unuk i crnogorski zet, postao je kralj Srbije.

Njegov tast, Nikola Prvi Petrović, knjaz Crne Gore, čestitao mu je dolazak na presto sljedećom depešom:

 “Naše jednomišljenje i krvna veza koja nas spaja jemstvo je Srpstvu za večito i nerazdjeljivo bratstvo Srbije i Crne Gore. To će bratstvo ostati na vijekove svijetlo, sveto, nepomućeno i spasavajuće za naš narod. Za to se bratstvo za prestolom Višnjega mole duše naših srpskih mučenika; tome bratstvu i slozi srpskoj bdiće i anđeoska duša moje Zorke, tvoje supuge, čija krv i ljubav vezaće navijek tvoje i moje sinove“.

Mladen Trbić
Bijeljina

POSTANIMO PRIJATELJI

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned invalid data.
error: Content is protected !!