Šid, Adaševci, Morović, Višnjićevo, Sremska Rača, Velino Selo, Brodac, Trnjaci, Dvorovi, Bijeljina to su stanice sa kojih je stalno narod putovao iz Srbije u Republiku Srpsku i obrnuto.
Vozom su bake putovale na pijacu sa punim cegerima sireva, jaja, mlijeka i živine.U keceljama i sa maramama na glavi gurkale su se da uđu što prije i sjednu da odmore makar do Bijeljine.
Preko dana u vozovima su se smjenjivali radnici i đaci a uveče zadnje vozove hvatali su pripiti momci i poneka djevojka za povratak iz grada i kafane kući u obližnja sela.
„Bilo je i crnih i plavih, i strankinja i naših i Srbijanki. svega je bilo“, kaže nekadašnji kondukter i dodaje da su u njegovo vrijeme najbolji putnici bili na Bijeljina-Šid pruzi, a bilježi stranica “Selo Brodac” u još jednoj od priča o prošlosti ovog semberskog sela.
„Nedostaje mi željeznica. Nedostaje mi društvo i atmosfera. Čudna je stvar kad čovjek na nešto navikne…To je navika i to je nešto što ulazi u krv“, kaže mašinovođa u penziji.
Nažalost, zapamtila je željeznička stanica i 1995. godinu, kad je u avgustu na hiljade izbjeglica, staraca, žena i uplakane djece iz Kninske Krajine, danima ukrcavano u vagone za put u nepoznato…
U bolja, srećnija vremena, sa željezničke stanice, teretnim vozovima, za Italiju je odvoženo staro gvožđe, šećer iz “Šećerane”, ajvar i pekmez iz “Save”, paketi iz “Elvaka” i drugih firmi, a gosti Banje Dvorovi iz Srema i Vojvodine, stizali su uglavnom šinobusima.
Propadanjem i zatvaranjem firmi, prestala je i potreba za ovim vidom prevoza robe, a smanjio se i broj putnika u šinobusima.
A onda odjednom sve je stalo.
Pisak lokomotive 16. juna 2005. godine, označio je poslednju vožnju šinobusom na relaciji Bijeljina – Šid. Od tada čitavu deceniju traje tiho umiranje željezničke stanice u Bijeljini, dok je cela trasa pruge odavno zarasla u korov i šiblje.
NoviGlas