NOVI GLAS

Semberija – Kada je pisak lokomotive odjekivao semberskom ravnicom (Foto)

Šid, Adaševci, Morović, Višnjićevo, Sremska Rača, Velino Selo, Brodac, Trnjaci, Dvorovi, Bijeljina to su stanice sa kojih je stalno narod putovao iz Srbije u Republiku Srpsku i obrnuto.

Vozom su bake putovale na pijacu sa punim cegerima sireva, jaja, mlijeka i živine.U keceljama i sa maramama na glavi gurkale su se da uđu što prije i sjednu da odmore makar do Bijeljine.

Preko dana u vozovima su se smjenjivali radnici i đaci a uveče zadnje vozove hvatali su pripiti momci i poneka djevojka za povratak iz grada i kafane kući u obližnja sela.

„Bilo je i crnih i plavih, i strankinja i naših i Srbijanki. svega je bilo“, kaže nekadašnji kondukter i dodaje da su u njegovo vrijeme najbolji putnici bili na Bijeljina-Šid pruzi, a bilježi stranica “Selo Brodac” u još jednoj od priča o prošlosti ovog semberskog sela. 
„Nedostaje mi željeznica. Nedostaje mi društvo i atmosfera. Čudna je stvar kad čovjek na nešto navikne…To je navika i to je nešto što ulazi u krv“, kaže mašinovođa u penziji.
Nažalost, zapamtila je željeznička stanica i 1995. godinu, kad je u avgustu na hiljade izbjeglica, staraca, žena i uplakane djece iz Kninske Krajine, danima ukrcavano u vagone za put u nepoznato…
U bolja, srećnija vremena, sa željezničke stanice, teretnim vozovima, za Italiju je odvoženo staro gvožđe, šećer iz “Šećerane”, ajvar i pekmez iz “Save”, paketi iz “Elvaka” i drugih firmi, a gosti Banje Dvorovi iz Srema i Vojvodine, stizali su uglavnom šinobusima.
Propadanjem i zatvaranjem firmi, prestala je i potreba za ovim vidom prevoza robe, a smanjio se i broj putnika u šinobusima.
A onda odjednom sve je stalo.
Pisak lokomotive 16. juna 2005. godine, označio je poslednju vožnju šinobusom na relaciji Bijeljina – Šid. Od tada čitavu deceniju traje tiho umiranje željezničke stanice u Bijeljini, dok je cela trasa pruge odavno zarasla u korov i šiblje.
NoviGlas

POSTANIMO PRIJATELJI