NOVI GLAS

Prvi neboder u Bijeljini – Dan kad su Bijeljinci dotakli nebo

Velika zgrada u centru Bijeljine, danas poznata pod nazivom “stari neboder” krije bogatu istoriju. Nekada velelepno zdanje i pokazatelj prestiža, danas nosi ožiljke nebrige. NoviGlas vam u šetnji istorijom Semberije donosi priču o izgradnji prvog nebodera u Semberiji. Kako izgleda pogleda sa nebodera. Šta su o tome mislili stari Semberci i šta se to u ovoj zgradi čekalo u dugim redovima skoro svako veče? Evo priče o tome.

Šesta decenija dvadesetog vijeka bila je bolna za većinu pravih Bijeljinaca. Bilo je to doba kada je ovaj grad izgubio status sreskog grada, a srez je iz Bijeljine 1956. godine prešao u, da muka bude veća, Brčko.

Međutim, lijepe vijesti su uslijedile dvije godine kasnije.

Nakon što su planovi napravljeni u tajnosti, a glasine o tome smatrane neistinom, početkom 1958. godine Bijeljincima i Sembercima je postalo jasno da se u centru grada priprema monumentalan poduhvat. Najprije su počele da se “čiste” centralne kuće i objekti. Ubrzo je na tom mjestu, u epicentru „čaršije“ u svim smjerovima, nastalo najveće gradilište koje su stanovnici Bijeljine ikada vidjeli.

Nikao je neboder

Skele, građevinske mašine i standardne majstorske psovke postale su dio bijeljinske svakodnevice, a nekada se činilo da je gradilište imalo više publike nego bioskop. Dvije godine kasnije, 1960, stvorena je građevina koja je postala novi simbol grada, a čini se da je to ostala i do danas.

„Neboder“, kako su građani krstili zgradu bez posebnog imena, bio je ubjedljivo najviša zgrada u ovom regionu, duplo već od svih ostalih. Sa svojih devet spratova zaista je „derao nebo“, u periodu kada u Bijeljini nije postojalo ništa slično.

Prvi stanari su useljeni 1960. godine, a stan u zgradi o kom su „obični“ stanovnici mogli samo da sanjaju, postao je statusni simbol za bijeljinsku elitu koju su činili političari, direktori, inspektori – najuticajniji ljudi grada.

Ispijanje kafe “od jutra do sutra”

Ubrzo se na vrhu otvorio „Klub privrednika“, preteča većine današnjih kafića, koji je bio pun „od jutra do sutra“. Bio je to ugostiteljski objekat u koji je, i pored naziva koji insinuira suprotno, mogao da uđe svako. Tačnije, svako ko je mogao da plati izuzetno skupo piće na vrhu Nebodera.

Redovi za vožnju prvim liftom u Semberiji

Troškovima, niti novotarijama, nije bio kraj. Neboder je bio prva zgrada sa liftom, koji je ubrzo postao atrakcija kao i sama zgrada. Stanovnicima ravničarske Semberije bio je potreban i profesionalac koji bi ih „vinuo u visine“ – tako je posao dobio „liftadžija Fako“, Fahrudin Hrustić, koji je od jutra do kasnih večernjih časova prevozio posjetioce liftom od prizemlja do vrha. On sam je postao jedno od poznatijih lica u gradu, iako je kukao kako radi iscrpljujući posao – za njega u danu nije bilo mnogo odmora. U večernjim časovima nije bila rijetkost da se stvore veliki redovi za lift, kada bi Fako, zbog isrpljenosti napornim danom, već postajao prilično mrzovoljan.

Možda je satisfakciju mogao da pronađe u činjenici da je zahvaljujući svom poslu ušao i u narodnu poeziju – Slobodan Petrović je zapisao pjesmu koju mu je posvetio neznani poeta:

„Najviše mi vidikovac prija,

Kad me vozi Fako liftadžija“

Naravno, malo ljudi je „na Neboder“ dolazilo zbog Fake ili preskupe kafe – vidikovac koji se pružao sa Nebodera bio je ono što je mamilo posjetioce Bijeljine i Semeberije, pa i iz drugih mjesta.

Pogled sa nebodera

Sa vrha ove građevine semberska ravnica se vidjela kao na dlanu. Na jednu stranu su se pružala prostrana i nepregledna polja i njive, dok se na drugu stranu vidjela Majevica i njeni obronci. Vidikovac, u gradu u kom nije bilo mnogo zgrada viših od desetak metara, bio je spektakularan i nezaboravan.

Pogled sa nebodera

Neprijatno “spuštanje” dilber nebodera

Nije mnogo prošlo, a Neboder se od statusnog simbola pretvorio u svoju suprotnost. Napravljene su nove, modernije, pa čak i više zgrade, a većina onih koji su smatrani elitom napustili su stanove u Neboderu. Još i prije devedesetih godina prošlog vijeka, u njemu je ostao samo onaj koji nije ispunjavao uslove da dobije drugi stan.

Danas mu još više pristaje „nadimak“ koji su mu dali tadašnji stanovnici Bijeljine – „dilber neboder“. Usamljen u svojoj visini, zapušten i u „ožiljcima“ od nebrige, sve više podsjeća na „ocvalog neženju“.

Možda i konačni „klin u sanduk“ njegovog prestiža dali su mu stanovnici Bijeljine otkad se među njima uobičajio naziv „stari neboder”- ime po kom je danas prepoznatljiv u gradu.

 

Rubi

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned invalid data.
error: Content is protected !!