NOVI GLAS

Semberske priče – “Momci iz Brazila” – Bijeljinac u Amazoniji

Bijeljinac u Brazilu. Možda zvuči nevjerovatno, ali to je sudbina Alije Muratbegovića. On u izbjeglištvo iz Jugoslavije nije krenuo uobičajenim pravcima, nego na drugi kraj svijeta. NoviGlas donosi priču o Sembercu u Amazoniji.

Kraj Drugog svjetskog rata u Semberiji većini je donio slobodu, ali ne i blagostanje, Revolucija koja se desila tokom rata donijela je neka nova pravila, a mnogi nisu mogli da pristanu na „revolucionarnu pravdu“. Tako je svijet, već pretrpan izbjeglicama zbog ratnih sukoba, bio suočen sa novim izbjegličkim talasom, koji je ovog puta dolazio sa istoka Evrope.

Takva sudbina očekivala je i Aliju Muratbegovića iz Bijeljine, koji nije mogao da podnese nova pravila koje su donijeli komunisti, a velika je šansa da je u ratu bio „na poraženoj strani“. Šta god da su bili njegovi motivi, on nije krenuo u izbjeglištvo iz tadašnje Jugoslavije uobičajenim pravcima – prema Austriji i Zapadnoj Njemačkoj, ili preko Rumunije i Bugarske ka Turskoj. Alija se obreo u Italiji, gdje je ubrzo dobio i posao.

Život je čudo

Preko Trsta i Venecije Alija je stigao do Rima, gdje su mu Amerikanci dali posao u Upravi organizacije za izbjeglice. Tu je sreo i čovjeka koji će mu zauvijek promijeniti život – Mirana Piriha.

Pirih je bio Slovenac, čija je porodica bila imućna, te se njihova imovina našla na udaru ekonomskih reformi nove Jugoslavije. Mirin, diplomirani agronom, nakon odlaska od kuće sa šakom dukata, imao je samo jedan cilj – da se dokopa Brazila kojim je bio opsjednut. O svojim ambicijama je često pričao i Muratbegoviću, koji nije dijelio isti entuzijazam.

Brazil – obećana zemlja

Mirin se, zajedno sa još 1200 izbjeglica, ubrzo u luci Napulj ukrcao na brod za Brazil. Ova ogromna zemlja (preko 8.5 miliona kvadratnih kilometara) je tada imala jedva pedesetak miliona stanovnika (danas je na preko 210 miliona), pa se do zemlje moglo doći prilično jeftino. Pirih i Muratbegović su se tada rastali, ali nisu izgubili kontakt – Slovenac se Bijeljincu često javljao iscrpnim piscima, u kojima je detaljno objašnjavao kako živi u Brazilu i kako je započeo biznis sa proizvodnjom kafe.

Vrijeme je za posao

Alija, koji nije bio pretjerano iskusan u poljoprivredi, dočekao je priliku koja mu je više godila – prijavio se za jedan oglas koji je nudio posao u Kanadi, na mjestu upravnika lokalne pilane. Kako je slične poslove radio i u Bosni, odlučio je da se ukrca na brod i otplovi preko Atlantika na zapadnu obalu Kanade.

Tamo je ostao dvije godine, a posao sa preradom drveta je cvjetao. Intenzivirao je komunikaciju sa Pirinom, koji je svoj biznis već postavio na noge, a moglo bi se reći i da je postao veleposjednik. Međutim, sudbina se potrudila da se dva prijatelja ponovo sretnu.

Nova nada

„Drvo se tražilo, preduzeće za prodaju balvana je ponudilo veliku količinu s odgođenom naplatom, pa mi je i to išlo naruku. U svemu sam brzo i lahko napredovao, ali, u dnu duše, u podsvijesti, nekakva tegoba guši. Od Mirana ne prestaju stizati pozivi: ‘Dolazi! Ovdje je Obećana zemlja, iz Biblije, iz Starog zavjeta!’ Rješenje za moje muke pojavilo se neočekivano: neki ljudi su htjeli kupiti pilanu i posjed okolo nje da bi otvorili fabriku namještaja, ja sam u toj prodaji bio posrednik, dobio dobru proviziju, i pri tome još beskrajne zahvale, te, nakon dvije godine provedene u Kanadi, ukrcao se u putnički brod. Jedanaest dana kasnije bio sam u Rio de Žaneiru, odakle sam, nakon još dva dana vozom stigao u grad Maringa, u Parani.”, rekao je Muratbegović u jednom od rijetkih razgovora za domaće medije.

“Odatle sam blatnom cestom, drndavim autobusom stigao u mjesto koje se nekad zvalo ‘Capelinnha’, Mala crkva, s dvije-tri kuće. Međutim, već je ponijelo ime Nova Esperanca, po želji vlasnika okolne zemlje. On je oko stare crkve isjekao teren u placeve (15 x 50 m) i davao ih besplatno svakom ko se tu htio nastaniti. Davao je jedan plac, jedan ne, na preskok. Prazni je ostavljao, da bi ga kasnije prodao.”

„Eto, šta ti je život“

Vlasnik sve te zemlje, i praktično osnivač novog grada, bio je Alijin prijatelj Mirin! On je već bio mnogo poštovana ličnost u ovom kraju. Sagradio je svoju kuću, ali i tridesetak kuća za svoje radnike. Sve to od nepregledne plantaže kafe od oko 400 hektara nastaloj na mjestu raskrčene šume.

„Čim sam javio da krećem iz Kanade, moj prijatelj je poslao radnike da obore oko dva hektara šume na mom budućem imanju i kada sam stigao, šuma je već bila suva, lako se mogla spaliti i očistiti, pa sam odmah počeo praviti kuću za sebe i za radnike. I pripremati zemlju za kafu. Miran mi je pričao da je, odrekavši se prethodno jugoslovenskog, za mjesec dobio brazilsko državljanstvo, i tada je u svemu bio ravnopravan tamošnjim građanima.“

Život u Parani tih godina bio je prilično dinamičan. Pošto se radi o izuzetno plodnoj zemlji, broj doseljenika je rastao iz dana u dan, a većina njih je odlučila da sreću potraži u rizičnom poslu uzgoja kafe.

Korak po korak

Kao i svaki početak, i Muratbegovićev je bio težak, ali je uz pomoć Piriha uspjevao da napreduje. Slovenac je otišao korak dalje, pa je ušao i u lokalnu politiku – čak tri puta je biran za odbornika u parlamentu, a imao je odlične odnose sa najjačom institucijom u tom dijelu svijeta – katoličkom crkvom.

Međutim, tragedija je prekinula idilu. Kada je dostigao svoj profesionalni vrhunac, kada je proizvodio hiljade tona kafe, imao kompletnu mašineriju za uzgoj i preradu, sadio na hiljadama hektara i bio poslanik, Mirin Pirih je stradao. Jedne kišne večeri, njegov automobil se sudario sa teretnim kamionom, i Pirih je na mjestu ostao mrtav.

Brazilski Slovenac

„Kada je poginuo, cijela Parana je žalila ovog Slovenca, sa čijim životnim putem se, Božijim određenjem, i moj put isprepleo.”

Grad Nova Esperanca se odužio tako što je velikom parku dao ime „Park narodnog poslanika Mirana Piriha“, a do njega se dolazi najdužom ulicom u gradu Nova Esperanca – Avenida de Miran Pirih.

Priča kao za film

Alija je u Brazilu dočekao svoje pozne osamdesete godine, i nikad se nije vratio u Bijeljinu ili Jugoslaviju. Tokom svog vijeka vidio je vrhunac brazilskog tržišta kafe, ali i njegov pad, kada su se pojavili novi i jeftiniji uzgajivači. Nije bio jedini čovjek iz Bijeljine u brazilskoj državi Parana – o tome kako je jedna veća grupa ljudi iz Novog Sela završila u šumama Amazona, nekom drugom prilikom.

 

Rubi

Bijeljina

POSTANIMO PRIJATELJI

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI