NOVI GLAS

April u Beogradu – Kako je izgledao jedan od najvećih srpskih poraza, bez ispaljenog metka?

Ujutro 6. aprila 1941. godine, u 6.30, bombardovanjem Beograda zvanično je počeo rat, a 17. aprila, tri sata pred ponoć, Jugoslovenska kraljevska vojska već je kapitulirala.

Pošto su okupatorske formacije zauzele cijelu Srbiju, Vojvodinu, Srem, sve slovenačke i hrvatske zemlje, Crnu Goru i Hercegovinu, kao i najveći dio Bosne, vojsci, odsječenoj od morske obale, opkoljenoj sa svih strana, s presječenom svakom odstupnicom i bez mogućnosti pružanja otpora, nije preostalo ništa drugo nego da bezuslovno kapitulira.

Kako je zapravo počelo?

A zapravo napad na Jugoslaviju, bez objave rata, započeo je četiri i po sata prije nego što su prve bombe pale na Beograd. Pripadnici elitnog puka “Brandenburg” su se gumenim čamcima iz rumunske Oršave prebacili na srpsku obalu Dunava, u rejon Sipskog kanala, jednom od važnijih strateških odredišta.

Dok su Nijemci osvajali prve kilometre jugoslovenske teritorije, u Kladovu, nadomak Sipskog kanala, oficiri pogranične jedinice šenlučili su u društvu žena sumnjivog morala u kafani “Dubrovnik”. Terevenku je organizovao ruski emigrant Leonid Čudnovski, za koga će se docnije ustanoviti da je godinama prije toga radio za njemačku obaveštajnu službu.

Atmosferu u kafani, koja je bila na ivici razvrata i bluda, stvarala je supruga spomenug belogardejca, pjevajući i igrajući kazačok po stolovima. Njemački komandosi su sa lakoćom upali u kafanu i likvidirali pijane jugoslovenske oficire. Bez većih problema zarobili su i kompletno obezbjeđenje Sipskog kanala, zajedno sa neoštećenim postrojenjem za lokomotivsku vuču, bez koje brodovi nisu mogli da plove Đerdapskom klisurom. U ovom prvom njemačkom napadu nastradalo je 26 pripadnika jugoslovenske vojske, i to su bile prve žrtve ovog Hitlerovog “blickriga”.

Plan napada

Pripremajući napad na Jugoslaviju, njemačke obavještajne službe posebno su razrađivale detalje bitke za Beograd. Prema njihovim predviđanjima, prije osvajanja prestonice, gubici jugoslovenske vojske bi dostigli od 10.000 do 15.000 ranjenih i više od 2.000 mrtvih, poslije masovne vazdušne i artiljerijske pripreme i naknadnih uličnih borbi, prije ulaska njemačke pješadije i motorizacije u grad. Predviđeno je da civilnih žrtava bude deset puta više.

Osnovna zamisao bila je da se prestonica prvo uništi vazdušnim napadima, a zatim, prodorom brzih motorizovanih snaga 2. i 12. armije, što prije i fizički zauzme. Predviđeno je da Oklopna grupa br. 1 feldmaršala Evalda fon Klajsta, te 14. oklopni korpus sa 11. tenkovskom divizijom generala Ludviga Krivela, kao udarnom pesnicom, Beograd napadnu pravcem Sofija – Niš – Velika Plana – Grocka – Avala. SS motorizovana divizija “Das Rajh” obergrupenfirera Paula Hauzera i pješadijski puk “Velika Njemačka” pukovnika Vilhelma Hunerta fon Stokhauzena, inače u sastavu 41. oklopnog korpusa 12. armije, kretali bi se ka prestonici iz sjeveroistočnog Banata, pravcem Temišvar – Vršac – Alibunar – Pančevo.

Njemačke jedinice ulaze u Beograd

Sudbina Beograda praktično je bila zapečaćena. Jugoslovenska komanda naredila je 10. aprila da se sve operativne snage iz Banata povuku na desnu obalu Dunava. U noći između 11. i 12. aprila dignuti su u vazduh Savski željeznički most, sagrađen 1884. godine, drumski lančani Most viteškog kralja Aleksandra, remek-djelo svog vremena, iz 1934. godine, kao i pančevački Most kralja Petra Drugog iz 1935.

Svaki otpor Nijemcima u Zemunu, Pančevu i na Avali – zaključila je Vrhovna komanda – bio bi samo produžetak agonije prestonice. Parole koje su uzvikivane 27. marta kao da su svi zaboravili… Tako je ranjeni, popaljeni, poluiseljeni grad, bez vojnika koji bi pružili otpor okupatoru, bio savršena pozornica za predstavu koja slijedi.

Gotovo u praskozorje, 12. aprila, oko četiri sata izjutra, neobično jake detonacije probudile su i usplahirile stanovništvo Beograda i Zemuna. Međutim, to nisu bile eksplozije avionskih bombi, već nešto sasvim drugo. Kad je svanuo dan, pronio se glas da je vojska digla u vazduh sve magacine sa žitom i brašnom, te pobrojane mostove. Izgledalo je kao da se Beograd sprema da dočeka Nijemce kao i 1915. Kao major Gavrilović i njegovi junaci izbrisani sa spiska živih…

Njemačka grupacija koja je krenula iz Temišvara uputila je jedno izviđačko odjeljenje druge čete 12. aprila prije podne na lijevu obalu Dunava. Komandir ove jedinice kapetan Fric Klingenberg, posmatrajući desnu obalu, mogao je da zapazi mrtvilo, dim popaljenih zgrada. Gacajući po ševarima i vrbacima, Nijemci su naišli na skriveni motorni čamac jugoslovenske vojske. Kapetan Klingenberg, poručnik Hans Hosfelder, dvojica podoficira, te petorica redova krenula su u “forsiranje” mutnog, nabujalog Dunava. Po svemu sudeći, prelazak ogromne ustalasale rijeke bio je najopasniji dio čitave operacije “osvajanja Beograda”. Klingenberg je dvojicu vojnika čamcem odmah uputio natrag, da dovezu pojačanje. Jedno deblo je, međutim, prevrnulo čamac i nadošla rijeka je progutala vojnike.

Ostaloj sedmorici nije preostalo ništa drugo nego da se upute ka centru grada, odnosno prema njemačkom poslanstvu. Kako nisu nailazili ni na kakav otpor, išli su sve dalje i dalje… Njihovo nesmetano napredovanje prema centru Beograda potpuno je demantovalo njihove starješine: za razliku od 1915. godine, niko nije želio da brani Beograd. Ne ispalivši ni jedan jedini metak, sedam njemačkih vojnika stiglo je do odjeljenja njemačkog poslanstva na početku Aleksandrove ulice (današnjeg Bulevara kralja Aleksandra).

Kapetan Fric Klingenberg

Nijemci nisu mogli da vjeruju da ih niko ne dira. Nešto poslije 17 sati tog 12. aprila, Klingenberg je naredio da se ispred zgrade ambasade podigne njemačka zastava sa kukastim krstom. Oko pet sati popodne, kod Nijemaca se pojavila i nekolicina ljudi iz gradske uprave, na čelu sa v. d. predsednika beogradske opštine Ivanom Milićevićem, koji će im predati “ključeve grada”.

Ostaci jugoslovenske vojske položili su oružje. Tako je šačica Nijemaca zarobila više od 1.300 vojnika i zauzela grad od 200.000 stanovnika. Za svoj blistavi uspjeh Klingenberg je dobio najviša odlikovanja lično od Hitlera. Svi učesnici beogradske operacije bili su odlikovani za hrabrost i unaprijeđeni.

Jedan rutinski zadatak izviđanja pretvorio se u akciju potpuno izvan školskih šema. Da li je to bio proizvod čiste slučajnosti, vojničke procjene, drske hrabrosti ili čiste sreće kapetana Frica Klingenberga, istoričari se nisu potrudili da objasne. Prema nekim procjenama, ovo njemačko osvajanje Beograda 1941. računa se u sedam najvećih srpskih poraza.

 

(novosti)

POSTANIMO PRIJATELJI