NOVI GLAS

Bijeljina – Dragana i Dario Čojić otvaraju vrata “Fabrike talenata” (Foto)

U Bijeljini ih zovu Fabrika talenata. Već trinaest godina mladim nadama košarke pružaju sve što im je potrebno na njihovom sportskom putu, a u toj misiji su jedinstveni u BiH jer djeci otvaraju vrata svog doma. Oni su Dragana i Dario Čojić, a ovo je priča o njima i njihovom klubu, KK Budućnost.

Dobro došli u košarkaški hram

Sa Draganom i Dariom smo se našli u krugu nekadašnje Fabrike „Zenit“. Prije više od pola decenije iznajmili su jednu od fabričkih hala i od nje napravili košarkaški hram, započinje priču Dragana.

„Ovdje su se nekada šile patike i cipele u Zenitu, ali mi smo u ovom prostoru vidjeli potencijal i odlučili smo da od ovoga napravimo košarkašku dvoranu. To je zaista bio veliki zalogaj, ali rezultat je bio vrijedan toga“, kaže Dragana.

Skoro šest godina kasnije, u ovoj sali svakodnevno provode sate i sate.

„Ja mogu da kažem da je od prvog dana, ta fabrička hala postala naš košarkaški hram, košarkaška kuća, ali i dom. Mi se tek ovdje osjećamo kao svoji na svome“, priča za NoviGlas Dragana, koja svojevremeno sa svojim klubom tri puta bila prvak SFRJ i prvak Evrope 1989. godine.

Svaki početak je težak

Košarkaški klub „Budućnost“ nastao je prije trinaest godina, 2006. godine.

„Dario i ja smo radili mukotrpno i svakodnevno da napravimo neku priču. Najprije smo otvorili malu, do tada zapečaćenu dvoranu ŠUP-a u Atinskoj ulici. Upravnik Sokolskog doma, koji je bio nadležan za nju, dao nam je ključ i mi smo uspjeli da je stavimo u funkciju i osposobimo da bi tu mogli održavati treninge“, prisjeća se Dragana za NoviGlas.

Iako je taj prostor, koji su očistili i doveli u funkcionalno stanje, do tada bio beskoristanm morali su plaćati i kiriju.

„Nismo ništa ni tražili besplatno. Kad smo sve to sredili, onda su se pojavili neki savjetnici iz KK Radnik, koji su rekli da bi mi taj novac od djece trebali da dajemo KK Radniku, a da oni nama daju platu. Znajući kako je to do tad funkcionisalo prema drugim trenerima, bili smo jako razočarani“, nastavlja Dragana.

Zato su odlučili da krenu svojim putem.

Izvan zone komfora, a ipak svoj na svome

Kako kažu, u početku je bilo nekih negativnih komentara, od najbližih, kako oni to ne mogu, da ne smiju, da ulaze u nešto što je možda i opasno.

„Ja sam Semberka, ovdje sam rođena, i čini mi se da je nešto za nas karakteristično –  skloni smo velikim pričama, a malo ko od nas je spreman da baš zapne i da radi udarnički. Tu prije svega mislim na grad, ne na selo“, primjećuje.

Nisu se dali obeshrabriti pa su krenuli i napravili „svoju priču“.

„To je bio jako težak period. Stalno smo morali da mijenjamo sale, trenirali smo u Sokolskom, u ŠUP-u, u nekim seoskim salama, bili su to nenormalni uslovi. Ali, u saradnji sa roditeljima i zahvaljujući dobroj volji te djece, koja su bila jako talentovana, mi smo uspjevali da prevaziđemo sve poteškoće“.

Nije sportski odustajati

Sav taj poduhvat je bio Dariova ideja.

„Teško jeste, mi smo i dalje pod kirijom, ali ovdje imamo ključ 24 sata dnevno, dvorana je stalno naša i mi smo ovdje prave „zanatlije“. Možemo ući kad hoćemo, da radimo koliko hoćemo, a na nama je da odlučimo koliko ćemo produžiti radni dan“.

Na pitanje da li su se ikada pokajali zbog svega i razmišljali o tome da nađu neki lakši i konvencionalniji posao, kažu da to nije bila opcija.

„Zaista, ambicija nam je da od ovoga napravimo pravu porodičnu košarkašku akademiju, u kojoj će mladi talenti živjeti i trenirati. To su nam neki planovi za budućnost, pa ćemo vidjeti“.

Negativni natpisi

KK Budućnost se nedavno našao u centru pažnje beogradskih medija zbog afere oko „otimanja igrača“. U jednom od tekstova spomenuti su u negativnom kontekstu, kako djecu drže u lošim uslovima u svojoj kući, pa im je stoga bolje u velikom klubu. Nakon što se bura oko svega toga stišala, evo kako gledaju na to.

„Znate kako, to su sad neke apsurdne stvari koje nemaju veze sa istinom. Svi ljudi koji su imali priliku da dođu kod nas, da borave kod nas u našem porodičnom domu ili u našoj sali, svi odu sa osmjehom, odu zadovoljni u svakom smislu. E sad, naš dom možda nije prebogat, ali je prije svega častan, porodični dom u kome sve funkcioniše na bazi neke organizovane demokratije i velike količine emocija“, priča Dragana za NoviGlas.

Dodaje da se, u tako dugoj karijeri, dešavaju razne stvari.

„Taj roditelj je htio medijskim natpisima da opravda svoj čin, što je svog sina odveo iz našeg kluba. To je razlog zašto je pisao to što je pisao“.

Košarkaški roditelji

Dodaje da su sa praksom dovođenja djece u svoj dom počeli prije desetak godina. Kako kaže, u kući žive kao ravnopravan član porodice.

„Dario je zadužen samo za košarkaški dio. Za sve ostale stvari sam zadužena ja. E sad, te ostale stvari djeca manje vole od košarke – moraju da uče, da vode računa o ponašanju, oblačenju, s kim pričaju i tako dalje“, priča Dragana.

Dodaje da sa djecom nema velikih problema, ali nekad mora biti i stroga.

„.Nekad malo zategnem, nekad malo popustim, nekad ja njih slušam, nekad oni mene, ali sve je to u normalno“.

Raditi, raditi i samo raditi

U zavisnosti od obaveza u školi, treninzi se održavaju i po dva puta dnevno, priča nam Dario.

„Recimo, ako je druga smjena, ujutro ustanu, trening je oko deset, oko 11 se jede, potom odmor, pa u školu. Uveče, zavisno od godišta, imaju jedan ili dva treninga“, kaže Dario.

Nisu bazirani samo na prostor Bijeljine i Semberije, nego kod njih dolaze iz cijele BiH. Za nekog čuju, za nekog im neko kaže.

Ova škola jedinstvena je u BiH po načinu organizovanja.

„Ima sličnih, ali ni jedna ne radi ovo što mi radimo. Ne dovode ih kući, ne provode toliko vremena s njima. Oni ipak dovode ove malo starije“.

 “Budućnost” u budućnosti?

Na pitanje gdje  vide klub za pet godina, Dario odgovara:

„Kao porodičnu firmu. Kao uspješnu porodičnu firmu koja će proizvoditi košarkaše, i koja će proizvoditi novac za te košarkaše, i da nam neće trebati niko“, kaže za NoviGlas Dario.

Dodaje da im je trenutno najveći problem neuređeno košarkaško tržište, menadžeri koji rade šta hoće.

„Ali, to nije problem samo kod nas – to je generalno problem u evropskoj košarci, i u inostranstvu. Da smo mi u fudbalu postigli ovakve rezultate, bi bi milioneri, međutim, to u košarci nije tako“.

Dodaje da, ipak, tu nema puno filozofije – Ako imaš kvalitet, vrata svih velikih klubova su otvorena.

 

NoviGlas

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI

Instagram

Instagram has returned invalid data.
error: Content is protected !!