NOVI GLAS

NG Priča – Misli jamskog rudara – Zašto je “Sretno” najbolji pozdrav?

Dugo  sam se pitao zašto je rudarski pozdrav „sretno“. Ali kad sam sišao u rudnik, a pravi rudnik je jamski kop, onda sam shvatio da to nije pozdrav radi pozdrava, nije kao ono „ajd’ zdravo“ ili „vidimo se“.

To je pozdrav koji se izgovara iz duše, iz želje da stvarno tako bude, iskreno i do dna, bez trunke sumnje. To zamjenjuje onaj pozdrav kad domaćica svakodnevno ispraća svoga rudara na posao, u jamu, na široko čelo.  Živog u crnu zemlju.

On, već rutinski, kaže „zbogom“, a ona istinski i svaki put misleći na djecu, na mogućnost raznih jamskih tragedija, kakvih je bilo u bližoj i daljoj prošlosti, tiho i blago odgovara „zbogom poš’o“.  Što bi značilo neka te Bog prati, do jame, u jami i živ da se kući vratiš.

I tek kad sam se našao na širokom čelu, u srcu jame, na bojištu zemlje i čovjeka, jasno mi je bilo zašto je „sretno“ najsvrsishodnija riječ među ljudima koji ne znaju hoće li se vratiti. Jama je takva da nikad nisi siguran šta u njoj muči, tinja, šta se sprema, šta šišti, šta zuji, huči, treperi. Samo oči rudara se vide u tom mraku. Samo beonjače svijetle i bjelasaju kao bjelanca dva presječena kuvana jaja.

I u tom napetom muku, tami i vrućoj ugljenoj prašini rudari  prepoznaju jedan drugog, da li po mirisu mukotrpnog znoja, odbljesku jednobojnog lica ili jednostavno po kodu meni nepoznatih čula. I sve besprijekoeno teče: znoj sa čela, voda iz čuturice, iskopani ugalj na traci.  A kuda i kako njihove misli teku, pitao sam se.

Pokušavam da sam sebi odgovorim na to pitanje, stavljajući se u njihovu ulogu. Ali ni moja uloga kratkotrajnog jamskog rudara nije ništa lakša i manje opasna od njihove, veteranske. Misli tumaraju i sudaraju se o krovinu, po hodnicima, revirima, uskopima i niskopima, a kad dođu do okna, munjevito se probijaju na onaj gore svijet i traže zadatu adresu. U ovom, podzemnom svijetu tame i tjeskobe, svaka misao o nečemu lošem djeluje još crnje, a misao o dobrom  je po nekoliko puta sjajnija, blistavija, veselija.

Odjekuju misli po crnim hodnicima, prepliću se loše i dobre, pa se dobije čudna mješavina zvuka, prašine i moždanih vijuga. Poneke se jasno vide i čuju, a neke se samo naslućuju. 

Kreću se od: “da li mi je jutros doktor operisao dijete od slijepog crijeva, da li je rođak nabavio drva da nam se djeca ne smrznu, zašto moram i tuđi kredit da vraćam…pa do onih:  da li mi se žena stvarno s komšijom viđa ili me mezete kamarati, šta mi je cura našla u onom šmoklji,  a vidi mene i mišića, vodiću ćerkicu u zoološki što je prošla s odličnim, ako se sretno vratim moram i ženu negdje izvesti, stalno je u kući…”

Takve su misli odozdo prema gore. A gore je sunce, nebo, planine, livade, rijeke, jezera, životinje, ljudi. Gore je život. Odavde je sve gore.

Toliko lijepih stvari ima, samo treba naći pravi ugao gledanja. Tražimo svaki dan taj ugao. Zbog sebe i drugih oko nas.

Zato sam uvijek za pozdrav „Sretno“.

 

Zort

Bijeljina

POSTANIMO PRIJATELJI

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI