NOVI GLAS

Bijeljina – Semberija joj u srcu, a desetke u indeksu!

„Jedva čekam da završim sa ispitima, pa da na ljeto dođem kući i idem na kombajn sa tatom, na njivu“. Ovo je rečenica koju nećete često čuti od mladih danas. Međutim, dešava se. Rečenicu kojom smo započeli ovaj tekst izgovorila je dvadesetdvogodišnja Tamara Rikanović iz semberskog sela Brodac, koja je po mnogo čemu posebna mlada djevojka. NoviGlas vam donosi priču o djevojci koja voli selo, tradiciju i niže desetku za desetkom.

Tamaru Rikanović iz Broca mnogi su upoznali kada je kao trinaestogodišnjakinja u garaži u svom dvorištu oformila zbirku starina i predmeta iz prošlosti Semberije. Na njenih preko tri stotine eksponata tada su joj mogli pozavidjeti i neki mnogo veći muzeji i etno – kuće. Skoro deceniju kasnije, Tamara je mlada djevojka koja niže uspjeh za uspjehom.

Desetka do desetke

Mlada Bročanka studira Fitomedicinu na Poljoprivrednom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu i najbolji je student na smjeru. Trenutno je na četvrtoj godini, a u indeksu je do sada nanizala samo devetke i desetke.

„Prosjek je oko 9,7 čini mi se. Uglavnom su to devetke i desetke, osmica za sad nema i nadam se da će tako i ostati. Kao najbolji student na Univerzitetu u Novom Sadu i nagrađena sam putovanjem na Zlatibor gdje je održano savjetovanje za zaštitu bilja“, započinje za NoviGlas priču Tamara.

Do kraja fakulteta ostali su joj još ispiti četvrte godine, koju trenutno sluša, a za diplomski je odabrala fitopatologiju.

„Planiram i master studije, pa i doktorske, što da ne, ako sve bude išlo kako treba“, kaže kroz osmjeh Tamara.

U slobodno vrijeme igra folklor, pa i na taj način čuva tradiciju.

„Selo moje ljepše od Pariza“

A sve je počelo još od ranog djetinjstva. Otac Radiša, o kome smo već ranije pisali, poljoprivredni je proizvođač koji ostvaruje rekordne prinose, a Tamara je uz njega ispratila svaku sjetvu i žetvu i upravo zbog velike ljubavi prema selu, izabrala je ovaj težak fakultet.

„I moj otac se bavi poljoprivredom i od malih nogu gledam kako seljak daje i krv i znoj na njivi i često i nema baš mnogo od toga. Uvijek sam imala želju i voljela bih da u budućnosti mogu da utičem na to da se situacija u budućnosti poboljša“, priča za NoviGlas Tamara.

Kako kaže, voli da se sa ocem, koji se prvenstveno bavi ratarstvom, konsultuje oko poslova koji se obavljaju.

„Njegova praksa i moje znanje je prava kombinacija“.

Na selu joj je najljepši period žetve, kada vrijedni poljoprivrednici ubiraju plodove svog rada. Jedva čeka ljeto, ali ne iz razloga zbog koga biste pomislili.

„Uh, jedva čekam ljeto, tačnije period kad završim s ispitima. Jedva čekam da dođem kući da idem u kombajn. Ma kakvi teško“, kaže Tamara za NoviGlas.

Druga strana medalje

Iako joj je njen Brodac i plodna semberska ravnica u srcu, po svoj prilici se u rodni kraj nakon završenog fakulteta neće vratiti.

Stipendista je države Srbije, a konkurisala je i za Fond Dositeja koji stipendira mlade talente.

> NASLOVNA – NoviGlas <

“Iskreno, ja bih se najradije vratila u svoju ravnicu i svojoj porodici. Međutim, izgledi za to su jako slabi, nema nikakve podrške na ovim prostorima. Tamo su me mnogo bolje prihvatili i stipendiraju me. Ponudili su mi i mjesto asistenta na fakultetu tako da ću najvjerovatnije ostati u Novom Sadu i posvetiti se još više nauci“, završava za Novi Glas priču Tamara.

 

 

NoviGlas

Bijeljina

POSTANIMO PRIJATELJI

Bijeljina

Dokumentarni film : “First cities in history”

POSTANIMO PRIJATELJI